Danas četvrti, sutra treći, a prekosutra…

ATP 15. lis 201721:12 > 23:09
Lintao Zhang/Getty Images

U godini koja je u prvih nekoliko mjeseci izgledala kao propast, naš najbolji tenisač ostvario je nevjerojatan pomak na ljestvici. Ali priča tu ne staje...

ATP World Tour – snimka zaslona

Prije nekoliko sezona Marin Čilić dao je izjavu koja je u to vrijeme zvučala, blago rečeno, samouvjereno. 
– Ako Ferrer može biti među prvih pet igrača svijeta, zašto ne bih mogao i ja!

Bila je to, zapravo, parafraza onoga što je na kraju 2013. rekao njegov tadašnji trener, Goran Ivanišević:
– Ja Marina vidim blizu Đokoviću, Nadalu, Murrayu ili Del Potru, tu mu je mjesto. Znači, uz bok ili bolje od Berdycha ili Tsonge. Nemojte mi samo reći da su to bolji tenisači od Marina Čilića. Po meni oni ničime nisu bolji od njega.

Zec je te riječi izgovorio samo nekoliko mjeseci nakon što su započeli suradnju. Dugo se, dugo, Čilić oslobađao okova Boba Bretta, a Goran je vidio puno stvari koje je trebalo popraviti. Prije svega, podići sliku o samome sebi, stav na terenu i samopouzdanje. Navedene izjave bile su dio procesa, ali hoćemo li biti iskreni i priznati kako su nam tada zvučale i kako smo, mi navijači i teniski kroničari na njih reagirali? Bit ćemo pristojni i zadržati to između sebe… 

https://youtube.com/watch?v=mihsuaJmA7U

 Čak i nakon prilično dramatičnog napretka na servisu svog štićenika, kojeg je Goran ostvario u vrlo kratkom vremenu, samo su rijetki još vjerovali u ispunjenje talenta… Primjerice, jedan moj osobni prijatelj. Bit ću iskren i nadati se da nikada neće pročitati ovaj tekst. Na trenutke – a bilo ih je svake sezone barem desetak – mislio sam da je “prošvikao”

Jadničak je iz sezone u sezonu, mjeseca i mjesec, planirao karijerni put Marina Čilića. Turnire koje bi s obzirom na svoj talent trebao igrati, ambicije koje bi trebao pokazivati, pobjede koje bi trebao bilježiti, trofeje koje bi trebao osvajati… 
U širem teniskom društvu polako, ali sigurno, postajao je sve veći predmet sprdnje. Sve dok, kolovoza 2014. godine, Marin Čilić nije poravnao planine i postao Grand slam pobjednik!
Zaboga, ova izjava čak i danas, s trogodišnjim odmakom, zvuči nadrealno. Kao da je ispala iz nekog međusvijeta, izgrađenog na temeljima višednevnog sabijanja različitim opijatima..

Ali, znate što? Marin Čilić zaista jest pobjednik US Opena. I ne samo to, od današnjeg dana on je četvrti igrač svijeta! A s obzirom koliko bodova će do kraja sezone izgubiti Murray, izvjesno je da bi se do kraja 2017. mogao dokopati i treće pozicije na popisu najboljih tenisača svijeta. Naš Mrnjo odmah iza Federera i Nadala!? Trenutak za spomenare. 
A ne tako davno, nitko nije vjerovao. Do Goranovog zaokreta, tko zna je li i on sam vjerovao.

Čilić je jedan od najosporavanijih tenisača današnjice, sve što je u karijeri postigao pripisuje se slučaju, sretnom spletnom okolnosti i, zamislite, činjenici da je na putu do najvećih uspjeha pobjeđivao “nikakve” igrače. Nažalost, opće mišljenje u teniskom svijetu, čak i kod hrvatskih pratitelja, na takvom je tragu, kao da se potpuno zaboravlja ona nezaboravna dominacija protiv Rogera u polufinalu tog nenadmašnog Opena 2014. godine. 

I kao da je Marin kriv što su Nishikori, Murray, Wawrinka Raonic i Đoković, svi odjednom otkazali završnicu sezone uslijed kojekakvih problema. Sport je igra izdržljivosti, planiranja i čuvanja vlastitog tijela. Uostalom, i drugi tenisači imali su priliku uskočiti ovdje sada kada se otvorio veliki prozor. I drugi tenisači imali su 2014. priliku izbaciti iz turnira “neprepoznatljivog Đokovića“, pa nisu. Samo jedan čovjek može biti na 4. mjestu u datom trenutku, a ovoga ponedjeljka to je mladić pored čijeg prezime piše Hrvatska. Vrijeme je da konačno budemo malo ponosni, ali i da se pripremimo za ono što bi moglo uslijediti u ne tako dalekoj budućnosti… 

Jer, tenis kojeg je Marin pokazivao u velikom dijelu druge polovice 2017. bio je na dobrom tragu onih posljednjih nekoliko setova s Artura Ashea prije tri godine. Niz je zastrašujuć! Još od svibnja, gdje god se pojavio, igrao je barem četvrtfinale, jedino je zaštekao na “svom” US Openu, gdje je došao bez “match practicea”, s obzirom da ništa nije odigrao nakon one neugodne ozljede koja se manisfestirala baš u finalu Wimbledona… Roland Garros (ČF), Hertogenbosch (PF), Queen’s (F), Wimbledon (F), Tokyo (PF), Šangaj (PF).
Konstanta! Ono što mu je većim dijelom karijere nedostajalo, a čini razliku između odličnih i najvećih na Touru…

Björkman je donio neke nove elemente, znatno veću agresivnost u igri, naročito bekendom, ali i puno više optrčavanja oko istog udarca, tzv. izvlačenja na forhend. Igra na mreži očito nikada neće biti na vrhunskoj razini, ali dobrim kombiniranjem svojih prednosti, Čilić bi u preostalom dijelu karijere (a ako je suditi po najnovijem dobnom trendu na ATP-u, najbolji dani tek su pred njime) mogao hordi skeptika dokazati da nije “Čudo za jedan turnir”. 

Uostalom, što mislite koliko je još ovakvih sezona preostalo Nadalu i Federeru? Tko zna koliko će trebati vremena Đokoviću da se ponovno ušalta u ono stanje prije Pepea “gmaza”, a s Murrayom se nikada ne zna. Trebala mu je vječnost da se dokopa broja 1, a onda kao da se time zadovoljio i podvukao neku mentalnu crtu pod svoju karijeru. Wawrinka je previše nekonstantan na turnirima izvan GS serije, a Zverev je još malo zelen.   

Čilić kao broj 1 za dvije ili tri godine? Ma nema šanse, jel tako? Samo luđaci u to mogu vjerovati. Vjerojatno isti oni koji su mu ne tako davno, kontra svake pameti, propisivali top 5 i Grand slam titulu. E, da je više takvih “luđaka” u hrvatskom sportu…