Saša Živko

31.03.2020 | 16.50

FINALA KOJA PAMTIMO: 'Jordan je bio poput ludog psa…'

Autor

U novom serijalu koji možete čitati na stranicama Sportkluba, naš novinar Saša Živko podsjetit će se na neka od najsenzacionalnijih NBA finala koja smo mogli pratiti kroz proteklih 30 godina.

Mike Powelll/Allsport

Razmišljajući o velikim finalima NBA lige, pojedinačnim utakmicama, zaista ih je bilo pregršt. Posebno u 1980-im godinama kada su pojedini sretnici mogli pratiti okršaje Magica Johnsona i Larryja Birda o čemu sam nedavno pisao. Bio sam nažalost premlad da u to vrijeme pratim velike NBA okršaje te dvije legende pa ću se više podsjetiti onih koje sam s nestrpljenjem i velikim zanimanjem dočekao.

Tekstovi ne moraju imati definiran raspored, stoga sam odlučio ovaj serijal započeti NBA finalom iz 1996. godine, prvo finale Michaela Jordana nakon povratka iz bejzbol mirovine.

Što se događalo u sezoni 1995/96?

Branitelji naslova bili su Houston Rocketsi koji su osvojili dvije titule u nizu nakon što je Jordan odlučio prekinuti karijeru kako bi se posvetio 'drugoligaškom' bejzbolu. Michael se vratio košarci u ožujku 1995. godine, dakle u sezoni koju su Rakete završile na čelu. Jordan je tada odlučio preuzeti broj 45 obzirom da je njegov stalni broj 23 bio već umirovljen, međutim nije mu dugo trebalo da vrati svoj prepoznatljiv dres.

Bullsi su te sezone prošli prvi krug doigravanja da bi u drugom naišli na tada moćni Orlando koji su predvodili Shaquille O'Neal i 'Penny' Hardaway. Magic kasnije nije uspio dobiti niti utakmicu protiv sjajnog Hakeema Olajuwona i društva.

Rocketsi su gajili nadu da bi mogli ostvariti hat-trick u idućoj sezoni, međutim nada nije bila realna, ispostavilo se već u ranoj fazi sezoni. Super spremni i motivirani Jordan bio je posebno 'nabrijan' vratiti tron u svoje ruke, a ta sezona Bullsa i dan danas smatrana je najboljom u povijesti. Chicago je u regularnoj sezoni ostvario omjer 72-10 koji su dvadeset godina kasnije srušili Golden State Warriorsi, međutim Bullsi su svoju sezonu okrunili naslovom prvaka, a Ratnici…nisu.

Chicago je na početku sezone '95/96 imao drugačiji izgled. Pregršt igrača koji su igrali u vrijeme posljednjeg naslova prvaka s Jordanom napustilo je klub u međuvremenu, posebno se to odnosi na 'match-winnera' finala iz 1993. Johna Paxsona koji se umirovio, a otišli su još BJ Armstrong, Horace Grant, Bill Cartwright i drugi. Nova lica u svlačionici bili su naravno Toni Kukoč (stigao u Bullse baš kada je Jordan otišao), Randy Brown, Steve Kerr, Ron Harper, Luc Longley, dakle čitav niz igrača koji su pronašli svoju ulogu u rotaciji Phila Jacksona. Naravno tu je bio i Dennis Rodman koji će biti ključan u velikom finalu, a zajedno s Jordanom i Pippenom bio je u najboljoj obrambenoj petorci lige što se nikada kasnije nije ponovilo.

MVP sezone postao je Jordan koji je odigrao još jednu sezonu za pamćenje s prosjekom od 30 poena, sedam skokova i četiri asista uz 50 posto šuta.

Bullsi su se prošetali kroz playoff, u prvom krugu pregazili su Miami u tri utakmice s prosječnom razlikom od 23 poena, u drugom krugu Knicksi su uspjeli doći tek do jedne pobjede. U finalu Orlando nije bio konkurentan, Chicago je tražio osvetu za playoff sezonu ranije, a pokazali su formu već u prvom susretu pregazivši Magic s 38 poena razlike.

Gary Payton i Shawn Kemp

Brian Bahr / Staff

Gary Payton i Shawn Kemp

Na drugoj strani jednadžbe našli su se uzbudljivi Seattle SuperSonicsi. Prvi put nakon 1979. godine kada je jedna druga momčad Sonicsa osvojila prvenstvo, Seattle je dobio finalista. Ali, kakva je to momčad bila. Neki će reći i atraktivnija od samih Bullsa. Na klupi je bio George Karl, a glavne zvijezde bili su Gary Payton i Shawn Kemp.

Za one koji su imali privilegij u to vrijeme pratiti NBA ligu, taj dvojac je predstavljao neke od najljepših uspomena zlatnog doba lige. Payton je proglašen najboljim defanzivcem sezone, a bio je uvjerljivo najbolji 'trash-talker', s druge strane Shawn Kemp je bio zakucavač kakvog NBA nije vidio od Juliusa Ervinga. Toliko postera nije imao niti tadašnji magazin Košarka koji je bio obvezno štivo svih ljubitelja lige.

Kao i u proteklih desetak godina, Zapad je i u 1990-ima bio moćnija konferencija. Sonicsi su morali proći pravo minsko polje da bi stigli do velikog finala, padali su Sacramento, Houston i sjajni Utah Jazz. Inače, prije te sezone Sonicsi su najbliže stigli 1993. kad su u sedam utakmica izgubili finale Zapada od Barkleyjevih Sunsa, a iduće dvije godine padali su već u prvom krugu, posebno pamtimo povijesni okršaj s osmim nositeljem Denverom koji je tada predvodio Dikembe Mutombo. Siguran sam da se neki od vas sjećaju slike kada veliki Zairac pada na tlo u ekstazi i čvrsto drži loptu u nevjerici što je njegova momčad upravo učinila.

FINALNI OBRAČUN – povijest je čekala Jordana

No, Sonicsi su demone prošlosti ostavili iza sebe i konačno ispunili nagovještaj, plasman u veliko finale. Payton i Kemp tada su bili mladići u najboljim košarkaškim godinama i mnogi su smatrali kako će idućim sezonama dominirati Zapadnom konferencijom.

Obzirom na senzacionalnu regularnu sezonu, Bullsi su kroz čitavo doigravanje imali prednost domaćeg terena. Ipak, otvaranje finala nije krenulo prema planu. Sonicsi su krenuli sjajno, fantastična podrška navijača Bullsa jenjavala je neustrašivom izvedbom gostujuće ekipe. Gary Payton je činio sve što je mogao kako bi isprovocirao Rona Harpera koji ga je pokrivao dobar dio utakmice, a Shawn Kemp je 'uneredio' centarsku liniju Bullsa. Napadački, Chicago je igrao loše, šut nije bio na razini koju su željeli, ali spas je stigao s klupe. Ključne koševe u posljednjoj četvrtini postigao je Toni Kukoč, a obrambeno se iskazao Harper koji je zaradio slatku osvetu protiv brbljavog Paytona. Sonicsi su u završnoj dionici ubacili tek trinaest poena, a Bullsi su na koncu slavili s uvjerljivih 107:90.

Toni Kukoč i Dennis Rodman

Andy Hayt / Contributor

Toni Kukoč i Dennis Rodman

U drugom dvoboju Sonicsi su ponovno bolje otvorili, Shawn Kemp je dominirao s 29 poena i 13 skokova, dok je istovjetan broj poena na drugoj strani upisao Jordan. Ključan čovjek utakmice bio je Dennis Rodman koji je utržio dvadeset skokova, a od toga rekord finala s čak jedanaest napadačkih. Bullsi su osigurali 2-0 slavljem 92:88.

Bilo je tada jasno kako Sonicsi ne smiju kiksati u prvom susretu u svojoj Key Areni, ali upravo se to dogodilo. Predvođeni s Jordanovih 36 poena Bullsi su već nakon prve četvrtine imali golemih 18 razlike, a u konačnici su slavili sa 108:86.

Do dana današnjeg 3-0 vodstvo u finalu nikada nije ispušteno. Iduće dvije utakmice igrane su također u Key Areni, Sonicsi su obje pobijedili tako da je treća meč lopta Bullsima ponudila šansu da naslov osvoje pred svojim navijačima. Nisu podbacili. Obrana je bila definirajuća u ovom okršaju, konačnih 87:75 to najbolje opisuje. Jordan je bio solidan s 22 poena, međutim još jednom je dominantan bio Rodman koji je izjednačio vlastiti rekord s jedanaest ofenzivnih skokova (ukupno 19).

Specifičnost ove pobjede bila je u tome što se utakmica održala na Dan očeva, a što je bio poseban dan za Michaela Jordana. Nakon posljednjeg zvuka sirene emotivno je zagrlio loptu koju mu je pokušao 'preoteti' Randy Brown, a kasnije je u svlačionici ostao neko vrijeme na tlu plakati prisjećajući se oca kojeg je izgubio nekoliko godina ranije i što je bio glavni razlog njegova odlaska u košarkašku mirovinu.

Mnogi će se složiti kako je ključ čitavog finala potencijalno ostala odluka trenera Georgea Karla koji je izbjegavao obrambeno postaviti Paytona na Jordana. Sam bek Sonicsa na tome je inzistirao, međutim Karl nije popuštao jer je smatrao kako nedovoljno oporavljeni Payton (list desne noge) ne bi bio konkurentan Jordanu. Trener Seattlea je popustio tek kod 3-0, a nakon te odluke Sonicsi su pobijedili dvije utakmice zaredom.

Payton je nakon finala govorio o okršaju s Jordanom.

'Ne smijete popustiti, on je poput ludog psa, konstantno će vas napadati, a vi morate biti spremni uzvratiti. On je i znao kakav sam lik, bio je svjestan da se neću predati, znao je da je to dio mog karaktera.'

Tijekom regularne sezone Chicago je bio najbolja ofenzivna i defanzivna momčad, s druge strane tempo kojim su igrali Bullsi bio je tek 19. u ligi dok su Soncisi u tom segmentu bili sjajni treći. Stoga, taktika prije tog finala bila je jasna, Seattle je želio natjerati Chicago na brži ritam utakmice dok su Bullsi željeli što više usporiti igru. Na kraju su u tome i uspjeli. Isto tako, kao što sam već spomenuo u tekstu, ključan faktor bio je Rodman. Zahvaljujući njegovim skakačkim mogućnostima, Chicago je imao čak 22 skoka više kroz čitavu seriju, a kada se tome pridoda fantastična obrana Bullsa (limitirali su Sonicse na 32 posto šuta za tricu), jasno jest zašto je Chicago osigurao četvrtu titulu desetljeća.

Komentari (3)

Komentar je uspješno poslan.

Slanje komentara nije uspjelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

stipe

Kakav je gušt bio pratiti košarku u to vrijeme, tada se igralo najbolje.

Odgovori 4 0

dankorad

Sjecam se ko jucer tog finala! Da je Payton od pocetka cuvao Jordana tko zna kako bi sve zavrsilo.

Odgovori 1 0

* Sva polja su obavezna

Povijest NBA bez Jordana u Bullsima? Zamalo se dogodilo

Autor

Povijest NBA bez Jordana u Bullsima? Zamalo se dogodilo

Povijest NBA bez Jordana u Bullsima? Zamalo se dogodilo

Michael Jordan smatran je najboljim košarkašem u povijesti, osvojio je šest NBA naslova u dresu Chicago Bullsa. No, malo je poznata priča kako je zamalo nosio dres drugog kluba.

Plesali smo i uživali: Ma dajte tom čovjeku Oscara!

Autor

Plesali smo i uživali: Ma dajte tom čovjeku Oscara!

Plesali smo i uživali: Ma dajte tom čovjeku Oscara!

Dočekali smo i završne dvije epizode Posljednjeg plesa, bez ikakve sumnje jedan od najboljih sportskih dokumentarnih filmova ikad napravljenih.
Loading...