Martin Rose, Getty Images
Blogovi 08.07.2018 | 15:16

Sretno? Ne, samo su se počeli naplaćivati stari dugovi!

Je li Hrvatska do polufinala došla srećom, znanjem ili nekim trećim putem? Pročitajte u kolumni našeg novinara i komentatora.

hrvatska

Kevin C. Cox/Getty Images

Iz nekog razloga ove penale odgledao sam mirnije nego protiv Danske.

Tada sam morao osvježavati naš blog uživo, ali ni radni zadaci ni nekoliko pivkana nisu me mogli pribrati...

Nije mi sinoć bilo svejedno, baš suprotno, ali činjenica da je Hrvatska utakmicu u kojoj je baš u potpunosti nadigrala protivnika i vodila u produžetku, svejedno završila bez pobjede, dočekao sam kao svojevrsni poraz...

Postoje istraživanja prema kojima jedanaesterci nisu baš samo lutrija, već uspješnost njihova preživljavnja uvelike ovisi o pripremi, nogometnoj vještini i onom što je posebno važno - mentalnoj čvrstini. No, razlike među momčadima u tim elementima nedovoljno su velike, a mentalno stanje igrača izloženih nezamislivim stresovima oscilira poput vašeg omiljenog tinedjžera na 'marici'...



I tako, sve se svede na to kome će se ljepše okrenuti grah.

Zbog toga nisam bio oduševljen što je ova nevjerojatno nadarena generacija svedena na trivijalnosti, ne nakon strašnog drugog poluvremena u kojemu su Rusi jedva preživljavali udar za udarom Vatrenih. Držali smo ih u podređenijem položaju nego su to činili Španjolci, a imali smo i bolje prilike od Furije (Perišić, ajme meni)...

Put do gola ipak je pronađen, u ime nogometne pravde. Ne samo mi, nego i brojni neutralni promatrači bili su sretni takvim raspletom, jer Rusija nije ostavljala dojam momčadi koja kvalitetom zavrjeđuje ući među četiri na Svjetskom prvestvu, na stranu fanatizam i nevjerojatna sposobnost za držanje koncentracije tijekom dva sata žestokog pritiska...

vida

Shaun Botterill/Getty Images

Trebao je to bit logičan rasplet, međutim dogodilo se što se nije smjelo, prepustili smo loptu njima, puno situacija pred Subom i puno previše prekida za jednu toliko opasnu momčad u tom segmentu igre.

No, opet smo nekako preživjeli penale i sada se dosta priča o sreći, što je logično. Pa i mene je to kopkalo.

"Jesmo li zaista toliko dobri ili nas je samo nemoguće kakalo?"

Prva smo reprezentacija nakon Argentine 1990. koja je dvije uzastopne na Mundijalu prošla kroz 'lutriju'.

Stvari izgledaju još gore kad se kontekst malo proširi: protiv Islanda smo trebali izgubiti, a pobijedili smo. Argentina nam je (što su mnogi zaboravili) napravila 4-5 izglednih prilika dok je rezultat još bio 0:0, jedino protiv Nigerije smo stvari držali pod kontrolom...

Kad čovjek podvuče crtu, ostaje dojam da nas je do polufinala dovela sreća, a to se sada često spominje i na svjetskim platformama. Sreća, a vještina tek u drugom planu. 

Je li to stvarno tako, je li u redu tako razmišljati, gruntao sam nakon što je Rakitićev udarac još jednom rutinski pospremljen u praznu mrežu.

Je li u redu da smo do polufinala došli "na guzove" s igračinama koje smo imali na raspolaganju.

Je li zbog toga naš uspjeh manji?

Trebalo mi je neko vrijeme da se kroz promile, dim baklji i animalne urlike probije konačni obris zaključka:

Jest, u redu je. Apsolutno je u redu!

Reći ću vam i zašto:

modrić

Shaun Botterill/Getty Images

- Zbog Şentürka i onoga što je uslijedilo.

- Zbog Perišićeve stative u 117., nakon koje nas je iz kontre Portugal izbacio.

- Zbog izmišljenog penala na Fredu u 71.

- Zbog čudesnog spleta okolnosti kojim Meksiko nije poražen od Brazila 2014. pa nas je dočekao iz zasjede u presudnoj utakmici.

- Zbog Rakitićeva zicera u završnici utakmice protiv kasnijeg prvaka Španjolske 2012. kojom bismo je izbacili iz grupe, a mi prošli dalje

- Zbog jedinog engleskog poraza u kvalifikacijskoj grupi za SP 2010., jedinog crvenog kartona engleskog golmana u povijesti (već u 13. minuti) protiv Ukrajine u Dnipropetrovsku 10. listopada 2009.

Kao što vidite, popis je podulji.

Ova generacija nogometaša nauživala se trauma i ponekad nevjerojatno nesretnih raspleta, zbog kojih u proteklih desetak godina nije ostvarivala rezultate sukladne nogometnom talentu.

Standardne perjanice Reala, Barcelone, Juventusa zaslužile su više od šoka za šokom, a sada im se to počelo vraćati.

I zato nemojte ovih dana cijepati dlake, nemojte biti picajzle.

Nemojte tražiti veličanstvenu igru, nemojte tražiti dominaciju, mnoštvo prilika, ljepotu i dojam.

Imali smo to godinama pa smo ljubili pete drugima. Hvatali se za glave, satima nepomično gledali u TV zaslone...

Jedino što možete tražti jest još poneki sprint, poput onog Modrićeva u 107. minuti o kojemu danas svi bruje.

I da budu tu, čvrsti i spremni uzeti što je na stolu, dok Božica Fortuna obilnom gozbom vraća velike i stare dugove.

Bilo je i vrijeme...

Loading...