Možda je ovo priča koju sam na početku mojega putovanja trebao ispričati, ali nekad je potrebno nekoliko dana kako bi vam se slegli dojmovi I kako bi ste se sjetili “što je to pjesnik htio reći”.

Kad sam tražio smještaj u ovom gradu gdje Hrvatska igra prvu utakmicu na Svjetskom prvenstvu na ekranu mi je, na jednoj poznatoj hotelskoj tražilici, najprije iskočilo “Berlin, Kaljiningrad”, što me neodoljivo podsjetilo na kultni Wendersov film “Paris, Texas”. Druga poveznica s ovim meni vrlo dragim režiserom jest još jedno njegovo poznato djelo, ljubitelji filma već znaju bez da I otkrijem naslov, naravno “Nebo nad Berlinom”. Nakon ovog otkrića, dalje nisam niti tražio. Pomislio sam da se vjerojatno sudbina samnom poigrava, te sam odmah odlučio posjetiti taj Berlin u srcu ove ruske enklave. I nisam pogriješio. Nije ovo hotel kojega uzimaju poslovnjaci željni komfora, ali niti “bekpekeri” željni avanture, ovo je jedno pristojno mjesto za šalabajzere bez pokrića, umjetničke neshvaćene duše, bonvinane, iliti kako bi u Zagrebu rekli “pizdeke” – drugim riječima idealno mjesto za prosječnog sportskog novinara!

Na ulazu vas s vrata pozdravljaju dvije nasmiješene djevuške; Svetlana I Olga; “Dobri den, kak vi?” “Ja dobrju, a kak vi?”, spremno ću ja na savršenom ruskom, kao da me je Berija osobno u Lubyanki instruirao. Djevuške su na to skoro popadale na pod od smjeha (I dalje mi je potpuno nejasno zašto), a ja sam se, kako ih ne bi baš u potpunosti zadivio, prebacio na engleski I zatražio ključ od sobe. Tek što sam se susreo s osobljem ovog cijenjenog Kalinjingradskog zdanja morao sam nekoga pitati pa zašto se baš tako zove I koja je to poveznica između hotela I njemačke prijestolnice koju su vjerojatno djedovi ove dvije djevojke četrdeset I neke do temelja razrušili. “Naš gazda, gospodin Kamarov je bio na radu u Berlinu I odlučio je u Kalinjingradu otvoriti hotel te mu dati ime Berlin.” Dobro, ništa neuobičajeno, normalna priča, ali tek onda kreće pravi zaplet, kako to govori Olga, te još dodaje da je to u povjerenju I da nikom ne kažem. Dajem časnu pionirsku riječ, daleko je Balkan: “Aleksandar se tamo I zaljubio I doveo svoju buduću suprugu Njemicu u Kalinjingrad. Kažu da je ona imala veliki utjecaj na to da se hotel tako zove. Ali, nije sve sretno završilo, nekoliko dana prije vjenčanja, gospođa je s jednim gostom pobjegla u Moskvu, a Aleksandru je od Njemačke ostao samo hotel Berlin.” Mlada Olga sa suzom u oku je dovršila priču. Tutu, gost iz Nigerije gotovo mi se na rame naslonio sjetno slušajući Olginu priču I čekajući ključ iz nježine dražesne ruke.

Istina ili ne, dobar marketinški trik ili patnje mladog Werthera na ruski način? Kako god bilo, hotel Berlin I dalje radi. Ne znamo što se dogodilo s gospodinom Kamarovim, nismo saznali je li pronašao ljubav svog života I jeli njegova sadašnja gospođa Njemica ili Ruskinja. U hotelu su I dalje samo slike Berlina, njegovih zelenih parkova I širokih bulevara; smjenjuju se pogledi na Unter den linden I slavoluk pobjede, kao sjećanje na jednu tužnu I nikad prežaljenu ljubav. “Ti si voljela moj veltšmerc”; rekao bi pokojni Milan Mladenović.