Pejčić otkrila za SK: U Tokiju ispaljujem zadnji metak

sportklub

Fantastična hrvatska predstavnica u streljaštvu, Snježana Pejčić, bila je gošća novog podcasta Sportkluba

Višestruka osvajačica velikih natjecanja i brojnih medalja od kojih posebno pamtimo veliku broncu iz Pekinga 2008. razgovarala je s našim novinarom Ivanom Blaževićem.

Kako Vam je korona promijenila život?
– Teško je u svakom segmentu. Prvo i najvažnije odgođene su nam Olimpijske igre, a i brojna natjecanja ove godine. Poslije 25 godina nisam znala što raditi sa sobom.

Zašto streljaštvo?
– Prijateljica me sasvim slučajno odvela u streljanu u sklopu sata tjelesnog u petom ili šestom razredu osnovne škole. Nije mi se odmah svidjelo, ali tek nakon nekoliko puta, kad je na već prestala, ja sam nastavila i tu sam gdje sam sad.

Kako izgleda dan čovjeka u Vašem sportu?
– Ustajanje, lagani obrok i trening pucački pa fizički. Imam samo jedan, pucčki trening. Nemam dva dnevno. Tako mi više odgovora. Za veće natjecanje takvi treninzi trau puno dulje.

Kakav je omjer pucačkog treninga i fizičkog?
– Ljudi se pitaju što će njima fizički trening, ali nije to samo tako. Moja puška je teška šest kila, a natjecanje traje satima. Više je toga bazirano u izdržljivosti nego u u eksplozivnoj snazi. Stavovi u kojima gađamo su nezhavalni za kičmu, pa bi bilo idealno nakon pucačkog treninga imati trening izravnanja kičme koje se postiže držanjem puške na suprotnoj strani.

Niz je različitih natjecanja u streljaštvu, jedno od njih je i Svjetski kup. Možete li to malo objasniti?
– Svjetski kup je jači rezultatski i što se tiče konkurencije čak i od OI-a, iako su one kao takve nešto posebno i drugačije. Imamo i međunarodna natjecanja, naše turnire… Zna se dogoditi da imamo i po tri natjecanja mjesečno.

EP juniora 2002. u Solunu, imali ste samo 20 godina, bili ste treći. Koliko Vam je to značilo za daljnji razvoj?
– To je bila moja zadnja juniorska godina. Naime, bila sam suspendirana zbog promjene kluba, što je sve skupa bilo bizarno. Trenirala sam godinu i pol dana i čekala da me puste na natjecanje, što se i dogodilo. Nagrada za svu patnju i godinu i pol stalnog treninga.

Bili ste skroz netko novi u Pekingu 2008., ali prva koja je uzela medalju na tim Olimpijskim igrama. Kakav je osjećaj bio?
– Peking je promijenio i moj život i karijeru. Do tada nitko nije znao za mene, ali činjenica je da kod nas, ako čovjek ne osvoji medalju u manjim sportovima na takvim igrama, nevrijdi. Imala sam sreću da to uspijem odmah na početku, iako sam imala i dvije međunarodne medalje i ranije. Bila je trema, nervoza kao nikada, ali prošlo je kao treptaj oka. Mislim da je najlakše osvojiti olimpijsku medalju prvi put kad dođete.

Dobili ste nakon Pekinga više pozornosti. Kako je utjecao na vas?
– Ta medalja je puno toga promijenila i bilo mi je jako neobično. Ljudi su me zaustavljali, pozdravljali. Iako to imponira, stvara i nelagodu. Nije moj stil.

Imali ste brojne svjetske rekorde. Pripremate li se za natjecanja s tim ciljem ili težite samo dati sve od sebe pa što bude?
– Držala sam dva svjetska i jedan europski rekord, ali to dođe kao kruna na kraju dobrog dana s tim da je taj meč odrađen tehnički idealno. Mora biti dan kad će se baš sve poklopiti. No, u našem sportu se stalno mijenjaju pravila, pa je neke rekorde teško rušiti, kad se sve mijenja.

Rekli ste da je teže krenuti u neko natjecanje nakon medalje, nego dok ste nepoznati. Zašto je to tako?
– Pa da. To je zato što od anonimca nemate očekivanja, ali kad već ostvarite neki veliki rezultatat, onda se svaki sljedeći put traži isto ili slično.

Psihološki dio je izrazito bitan kod Vašeg sporta. Razlika je s tenisom primjerice koji volite gledati.
– Da, jako je zahtjevno što moraš ostati miran nakon frustrirajućeg trenutka. U tenisu kad te ne id razbiješ reket i kreneš dalje, moja puška košta 10 tisuća eura i nemam tih novaca da je razbijem ili slomim.

Financije i streljaštvo. Može li se živjeti od streljaštva?
– Mogu živjet od streljaštva jer dobivam stipendije od Grada, Olimpijskog odbora i jedan sam od 40 sportaša rezervi MORH-u. Ali kad ostavim to, nije dovoljno za život dalje bez rada. Ja za 20-ak medalja nisam dobila niti kunu. Novčane nagrade se dobiju za kontinentalna prvenstva Olimpijske igre, ali ni one nisu posebno izdašne.

Kakva je Vaša suradnja s MORH-om?
– Ulazimo u radni odnos s njima, ali kako se broj sportaša povećavao, tako smo postali rezerva, ali imamo naknadu 4000 kuna mjesečno.

Kako ocjenjujete rad Hrvatskog streljačkog saveza?
– Uvijek može bolje. Meni osobno ne treba ništa, ali sportaši i strijrlci koji nisu sam vrh, njima treba pomoć i to može biti bolje. Nedostaje podrške mladim potencijalima.

Kako je bilo s Vama u tom pogledu?
– Kod mene je krenulo prema naprijed tek kad sam ostvarila neke uspjehe. To je najtužniji dio priče. Ne možeš dobiti ništa dok sam prije nešto ne postigneš, umjesto da je obrnuto.

Imate li nakon svega još ambicije u svom sportu?
– Nadam se da će potvrditi OI u Tokiju, a nakon toga ću se vjerojato oprostiti. Tu će biti moj zadnji metak.

Koliko traju karijere u streljaštvu?
– Pa trajemo dulje nego u nekim drugim sportovima. Imam 38 godina i još sam pri vrhu, ali postaje sve teže. Od mojih konkurentica ostala je još jedna, tako da se osipa i dolazi vrijeme za mlade.

Slijedi Tokijo. Ima li još dinamita u Vama? čemu se nadate tamo?
– Prije svega se nadam da će se sezona i OI održati. Znam da bih bila razočarana da se otkazuju igre. Zadnje četiri godine radim za to i onda je gorak okus kad netko kaže da neće biti ništa od toga. Treniram, radim i trudim se, ali ovo je nepredviiv sport. Bilo bi idealno oprostiti se s medaljom, ali jako teško iako se nikad ne zna.

Jeste li za vrijeme korone bili klimavi ili ste nastojali čekati Tokijo svim silama?
– Očekujem najgore, a nadam se najboljem. Ali nisam bila klimava, želim završiti u Tokiju, ne prije.