Pandemija koronavirusa prekinula je nogometnu sezonu u Italiji. Međutim, mnogo prije je bilo jasno da jedan od najvećih klubova na Čizmi Milan, ne da nije napravio željeni iskorak, već je u ovoj sezoni samo produbio krizu

Drugi najtrofejniji nogometni klub u Ligi prvaka (i Kupu prvaka) sa sedam europsih naslova veliki trofej nije osvojio punih devet godina. To je najduža serija još od onog agoničnog perioda između 1979 – 1988., perioda kada je klub bio i u drugoj ligi, do preuzimanja od strane Silvija Berlusconija. Ukoliko se ove sezone ne osvoji trofej, a može se osvojiti samo u Kupu Italije, to će biti najduži post još od razdoblja između 1907 – 1951. Za klub je možda i bitniji podatak da u Ligi prvaka nije igrao od sezone 2013/14. a to znači da nijednom u tih šest sezona nije bio u krugu najboljih talijanskih klubova.

Kako je jedan od najvećih klubovana na prelazu između dva stoljeća došao u situaciju da je sada samo prosječan klub, ne samo u europskim već i u domaćim okvirima? Da bi se pokušao pružiti što jednostavniji odgovor trebalo bi prvo vidjeti kako je Milan dostigao status jedne od najvećih europskih ekipa u poslednjih 30 godina. Odgovor se svodi na jedno ime – Silvio Berluskoni.

Tada biznismen i političar u usponu Berluskoni je preuzeo Milan i  pojavio se kao spasioc kluba koji je tonuo ima tonuo u Seriji B. Berlusconi je imao plan:  kupio je znameniti nizozemeski trojac Van Basten-Gulitt-Rijkaard. Milan preko noćii postaje faktor odlučivanja, kako u Italiji, tako i u Europi, a ono što je bila glavna karakteristika Berlusconija, u većem djelu vladavine, to je da nije žalio novca da bi ulagao.

Ali Berlusconi oni nije kupovao bilo kakve igrače. Nije samo želio dobru momčad, nego i zvijezde o kojima će svi pričati. To je pokazatelj šire vizije. Već početkom 90-ih znao je Berlusconi da za dominaciju nije dovoljno biti samo najbolji na terenu, već da treba biti prepoznat i izvan njega, a najkraći istovremeno i najučinkovitiji put je kupovina etabliranih zvezda. To je recept koji je uspešno preuzeo Florentino Perez i kroz Galacticose ponovo vinuo slavni Real Madrid, koji do njega uspio  osvojiti samo jednu euro titulu u 35 godina, u nebeske visine i stvori giganta kojeg svi gledaju sa strahopoštovanjem.

Međutim, sve se mijenja  u poslednjem desetljeću. Pravilo financijskog fair-playa umnogome je vezao ruke za velike investicije bogataša, a i kako Berlusconijeva zvijezda više nije sijala tim sjajem kako na političkom, tako i na poslovnom nebu, morao je razmišljati o prodaji kluba. Naznaka da klub polako prelazi u drugu europsku ligu bila je prodaja Ibrahimovića i Thiaga Silve PSG-u  2012. i već tada se moglo naslutiti šta će Milanu biti najveći problem čak i kada dođe svježi kapital – financijski fair-playa.

Da se Milan očigledno izgubio posle odlaska Berlusconija pokazuje i lista klubova sa najvećom bazom navijača u svjetskim okvirima. Među prvih 10 klubova nema Milana danas, a 2016. bio je deveti i to ispred PSG-a i Manchester Cityja, koji su ga sada uvjerljivo preskočili. Što je najgore, Milan nije doživio pad zato što je drastično smanjio pad. U poslednje četiri godine skoro pola milijarde klub je potrošio na kupovinu igrača i plaće. Ali bar pola tog novca bukvalno je bačeno, jer je potrošen na igrače koji su ostajali u klubu najviše godinu dana i praktično ništa nisu donosili klubu. Kroz Milan je prodefilovalo mnoštvo igrača, ali među njima nijedan od njih nije velika zvijezda, magnet za navijače, čiji dresovi bi se prodavali u enormnim količinama, zbog koga bi ljudi putovali čak do Milana da ga uživo gledaju. Prije samo 10 godina Milan je bio daleko popularniji u svjetskim okvirima od Juventusa, a danas je situacija potpuno promenjena. Jedan od glavnih faktora uspjeha Stare dame je i to što je uspješno, nizom mjera, preobražen u kompaniju, što je osnovni zahtjev modernog funkcioniranja uspješnog kluba. Milan je i dalje zaglavljen u nekim prošlim vremenima.

Nije ni čudo što su velike igračke legende Paolo Maldini i Zvonimir Boban ispali neuspešni, jer jednostavno oni su dio tih prošlih vremena, a uz to oni nemaju dovoljno iskustva kao rukovodioci ozbiljnih sistema. Atalanta je dobar primjer poslovanja, ali treba pitati navijače Milana da li žele da njihov klub bude Atalanta, klub koji bi se mogao stabilizirati među četiri najbolje momčadi i biti stalni sudionik Lige prvaka. Milan je na prekretnici.