Otkazi trenerima ubijaju duh, ideju i esenciju La Lige

Primera 17. tra 201919:20 > 19:25
David Ramos, Getty Images Sport

Svjedoci smo jedne od najneefikasnijih sezona u španjolskoj Primeri, a istovremeno imamo slučaj da je 40 % klubova mijenjalo trenera tijekom sezone, neki čak i trojicu. Iako se na prvi pogled ne čini povezano, neki se zaključci mogu donijeti, a njima čitava problematika postaje povezanija.

Trenerski je posao u Primeri postao jedan od najnezahvalnijih poslova u Španjolskoj. U zadnjih nekoliko sezona otkaz treneru skoro da je postao i trend, kojeg su mnogi objeručki prihvatili. I dok u pojedinim trenucima to stvarno djeluje kao jedino ispravno da se sezona doveze u pravi smjer, u nekim su klubovima takvi izbori ipak preduhitreni, a vrlo često bez željenog rezultata. Na kraju krajeva, rezultat je često posljedica neke slučajnosti ili nezasluženosti, budući je nogometna utakmica prepuna neočekivanih sitnica, ponekada i nepravdi, koje u konačnici presude treneru. 

Ono što je također vidljivo, a najbolji je primjer ovosezonska Valencia (Marcelino), jest to da će vlasnici ipak promišljati duže ako momčad ne gubi. Dakle konstantno pomanjkanje pobjeda je problem, ali ako nema niti puno poraza ipak se trenera pušta da radi svoj posao. E sad, kako je najlakše odigrati da ne izgubiš? – Naravno, da ne primiš gol. Drugim riječima, naglasak je na obrani. I ne samo to, inzistiranje na jakoj obrani i kompaktnoj i čvrstoj ekipi donijelo je u ovom desetljeću jedan sasvim neočekivani fenomen, koji je sada u stanju “potući se” sa velikanima Realom i Barcelonom. Riječ je dakako o Atletico Madridu, odnosnu Diegu Simeoneu kao ideologu koji je Atletico učinio europskim velikanom. Shvativši da će sa (inicijalno) smanjenim resursima teško moći parirati dvama velikanima, počeo je razmišljati u drugom smjeru i posve pogodio. Zasad. 

Gonzalo Arroyo Moreno/Getty Images

Primjeri klubova koji su ove sezone pravi sljedbenici Cholove filozofije su Getafe i Alaves. Oboje tvrdih obrana, u formacijama 4-4-2, sa stilom engleskih prvoligaša s početka devedesetih, odrađuju izvanserijsku sezonu u kojoj je Getafe u borbi za Ligu prvaka, dok je Alaves u istoj borbi tek nedavno posustao, ali su i dalje u gronjoj polovici, čime taj dvojac prkosi i onim najekstravagantnijim prognozama pred početak sezone, jer realno, gotovo nitko ih nije vidio tako visoko ovako daleko u prvenstvu. Kao niti Leganes, koji je vrlo vjerojatno već osigurao opstanak, a gaji identičan stil. Istovremeno, klubovi koji njeguju napadački nogomet, Celta, Villareal, Levante, pa i Athletic Bilbao pod Berizzom (čiji otkaz možemo najprije razumijeti), svi su oni u vrlo teškoj poziciji u borbi za prvoligaški status, izuzev Bilbaa koji je silno napredovao pod Gaizkom Garitanom.

Poanta cijele priče je da je strah od otkaza trenere doveo u situaciju da počinju razmišljati drugačije, a osim toga, dosta se talentiranih i mladih stručnjaka izgubilo u paničnim i nesportskim reakcijama klupskih čelnika. Antonio Mohammed (Celta), Pablo Machin (Sevilla), pa i Julen Lopetegui (Real Madrid), sve su to bili relativno mladi treneri koji su vodili svoje momčadi u skladu s nekdašnjim poimanjem španjolskog nogometa, dakle idemo se nadigravati, i kao takvi su bili dah svježine i lepršavosti, koju je ipak trebalo znati sačuvati. Sada je postao apsolutni prioritet sačuvati svoja vrata, pod svaku cijenu, a nadigravanje, koje je tako ponosno krasilo Španjolsku ligu u zadnjim desetljećima, polako i sigurno pada u drugi plan. Organiziranost, kompaktnost, discipliniranost i ponekada grubost, pridjevi su koje sve češće upotrebljavamo prenoseći utakmice La Lige, dok su ona romantična vremena s vrhunskim potezima i mnogobrojnim pogocima danas poprilično izgubljena.