"U nogometu možeš dokazati da nemoguće ne postoji". Tko bi to bolje znao od Jiržija Dudeka?

“Kara mi je nešto govorio. Nisam ga ništa razumio. Samo sam klimao glavom i govorio ‘da, da’…”, pričao je o toj noći u Istanbulu Jirži Dudek.

Godinama kasnije dobili smo “prijevod” toga što je Jamie Carragher govorio svom golmanu na vrhuncu ludila u finalu Lige prvaka.

Da premotamo taj dan gotovo tri sata unazad.

Bio je 25. svibanj 2005. Bio je Istanbul.

Od posljednjeg velikog europskog finala za Liverpool prošlo je 20 godina. Tada je pokušaj da osvoji petu titulu prvaka  Europe osujetio Liverpoolu Juventusov Michel Platini. Dodatno je sve zapečaćeno tragedijom.

O euforiji koja je prethodila ovom finalu pisane su priče i snimani filmovi. Noć u Istanbulu donijela nam je u ta tri sata ono što je junak ove priče ocijenio kao “najbolje finale u povijesti Lige prvaka”.

Prava noćna mora snašla je ekipu Rafe Beniteza u prvom poluvremenu. Sa suprotne strane Milan je kao bujica nadirao kroz redove Liverpoolovog sastava, kažnjavao sve što se moglo kazniti i nakon 45 minuta imao tri gola prednosti.

Navijači engleskog kluba, koji su za ulaznice za utakmicu i put u Tursku davali i sve što su imali, napuštali su stadion. Sada znamo, pravili su pogrešku koju (vjerujem) nisu u svojim glavama ispravili čak ni ako su 14 godina kasnije na Anfieldu uživo gledali “onaj” susret protiv Barcelone ili veliko finale prošle godine. Tu titulu u Istanbulu neće im mći zamijeniti ništa. Oni koji su ostali na tribinama, neumorno su tijekom cijele pauze pjevali svoju himnu.

“Izgledalo je kao da je sve izgubljeno. Počeli smo pričati o tome kako samo trebamo pokušati izbjeći potpuno poniženje. Ali, Rafa je odlučno rekao da imamo šansu ako postignemo gol u prvih deset minuta drugog poluvremena. I kada smo to i postigli, mogao si osjetiti kako se raspoloženje mijenja”, prisjećao se više puta Dudek.

Da, svi smo slušali i čitali stotine verzija razgovora iz svlačionice na poluvremenu. Šta je rekao Benitez? Šta je rekao Steven Gerrard? Šta je uradio? Kako je to poluvijreme, ta titula postala skripta za vjerojatno tisuće motivacijskih govora izrečenih kasnije na tisuću različitih mjesta u tisućama različitih prilika…

Kada su izašli na teren Ataturk stadiona u drugom poluvremenu, Jirži Dudek stajao je iza Ditmara Hammana (koji je ušao umjeso Finana), Carraghera, Hyypie, Traorrea, Xabija Alonsa, Luisa Garcije, Gerrarda,  Rissea, Vladimira Šmicera (ušao u 23. minuti umesto Harryja Kewella) i Milana Baroša.

“Mala” izmjena na desnom beku značila je i promjenu u formaciji. Značila je da je Benitez sam sebi priznao pogrešku u koracima. Liverpool se sada suprostavljao Milanu u formaciji 3-5-1-1 za razliku od 4-4-1-1 iz prvog dijela utakmice. Rafa Benitez izgledao je onako kako uvijek izgleda, nervozno, zajapureno, kao da će svakog časa eksplodirati – a opet, kao da se ništa ne događa. Ako je moguće da jedan čovek izgleda tako.

Do 54. minute Liverpool se uspješno obranio od nekoliko dobrih napada i pokušaja Kake i Shevchenka. A onda… Onda se dogodilo nešto… Nešto što su najoptimističniji među navijačima Redsa (nakon što su prvo nekoliko dana to slavili kao čudo) izubijani godinama neuspeha prozvali “kletvom”.

Za samo šest minuta, Liverpul je bacio Milan na koljena. Gerrard, Šmicer, Alonso i to je 3:3.

I više nema igre kakvu znamo, nema taktike, nema “vaganja” koliko da se otvoriš, samo trans, samo želja. S obje strane. I produžeci. I ista ta želja u kojoj su, činilo se, sagorijevali i jedni i drugi.

Tri minute prije kraja drugog produžetka, čovjek koji je “primio” neke toliko naivne, nemoguće smiješne golove, postaje heroj jedne generacije, jednog kluba i jednog grada. Jirži Dudek dva puta na nevjerovatan način zaustavlja Andreja Shevchenka, prvo nisko poslanu loptu glavom, a zatim i volej.

“Nazvao sam tu obranu ‘papina ruka’. Malo prije tog finala preminuo je papa Ivan Pavao Drugi. On je bio iz Poljske i za mene je bio veliki motiv da mu odam počast uspjehom te godine. Upoznao sam ga jednom prilikom kada sam s reprezentacijom igrao protiv Italije. Razgovarali smo o nogometu. I on je bio golman u mladosti i tom prilikom sam mu poklonio dres”, ispričaće Dudek godinama kasnije.

I onda nova faza transa na Ataturku u kojoj Dudek postaje zaista, apsolutni heroj. U najvažnijoj utakmici karijere.

“Na terenu je bio potpuni kaos. Kombinacija umora, tenzije, nevjerice da smo zaista nekako uspjeli okrenuti tu utakmicu. Sve je to učinilo da taj period od kraja produžetka do početka penal serije bude veoma stresan. Nekoliko igrača mi je prišlo, svi su govorili ‘sjajan posao Jirži, sad se fokusiraj na penale, ovo je tvoj dan’. Samo je Kara urlao.

Kara je bio najviše uzbuđen. Gurao me je, unio mi se u lice i vikao je na mene. ‘Jirži, probaj napraviti nešto da ih zbuniš. Sjećaš li se Grobelara? Budi kao on! Iznerviraj ih sve!

OK, Kara samo me sada pusti na miru. Moram se koncentrirati.

‘Ne zaboravi! Moraš učiniti nešto! Sjeti se Grobelara! Moraš se sjetiti Grobelara!’

On je urlao, a ja sam samo govorio – OK jer sam htio razgovarati s trenerom golmana Hoseom Oxotorenom, ali ipak sam zapamtio šta mi je govorio. Mislio sam, možda ima smisla probati.

Imao sam svesku u Faynoordu, zapisivao sam kako koji igrač izvodi penale. Čitao sam negdje da je tako radio čuveni Hans van Brukelen koji je stajao na golu PSV Eindhovena u noći kada su pobijedili Benfiku na penale 1988. u finalu Kupa prvaka. Tako sam, po ugledu na njega, i ja sebi pisao bilješke.

Imao sam u svojim bilješkama stvari poput zapažanja koji defanzivci samo šutiraju jako, a koji penal izvode majstorski, s mjerom. Šutiraju li desnom ili lijevom nogom. Na koju stranu gola češće šutiraju ili više vole šutirati po sredini gola. I koristio sam tu svoju svesku dok sam bio u Nizozemskoj. U Liverpoolu mi nije bila potrebna.

Rafa je toliko vodio računa o svim detaljima da sam prije tog finala ima sve informacije o tome kako tko šutira slobodne udarce i penale. Zakačio ih je na tablu u svlačionici za mene. Također mi je pripremio i video snimke kako tko od njih izvodi penale. Rafa me je cijele godine spremao za izvođenje penala.

‘Kako bih opisao penal? Visok, nizak, po sredini? Moraš drugačije da gledaš na to’, govorio mi je i savjetovao me je da u svojoj glavi gol podijelim na šest kvadrata. Na gornjoj polovici, sa desna na lijevo imao sam kvadrate jedan, dva i tri, na donjoj polovici sa lijeva na desno bili su četiri, pet i šest. I onda bih gledao snimke na kojima bih računao u koji kvadrat koji igrač šutira penal. Bila su mi potrebna četiri mjeseca da shvatim cijli stistem, da se uhodam. A on me je stalno testirao. ‘Gdje šutira Lampard? Koji broj?’ Ja bih rekao šest, znači desni donju ugao. Nitko u ekipi nije verovao da uopće znamo o čemu razgovaramo. Imali smo svoj kod za penale”, piše Dudek u knjizi o najvećoj noći svoje karijere.

Možda vam je sada malo jasnije. Ili ipak ne? Kako je na kod stvoren sa Rafom dodao i Carragherov savjet da se sjeti Grobelara… I zašto se, zaboga, bacao suprotno svemu što je unapred bilo pripremljeno?

“Dok smo čekali da počne izvođenje penala, na strani stadiona na kojoj je postignuto svih šest golova na utakmici, pred navijačima Milana, naš trener golmana donio je listu na kojoj je u našem kodu bilo ispisano tko od igrača Milana kako izvodi penale. Svaki igrač imao je broj pored imena. Imao sam osjećaj da je taj spisak dugačak kao rola toalet papira. ‘Nema šasne da zapamtim ovo, moraš mi pomoći’ rekao sam mu.

Pokušao sam ga uvjeriti da ostane pored gola i da mi daje instrukcije, ali naravno sudac to ne bi dopustio. Zato sam smislio plan. Prije svakog penala, pogledat ću u tebe. Ako podigneš jednu ruku, idem lijevo. Ako podigneš obje, idem desno. To je sve što možeš napraviti, ali pomoć će mi. Ne znam jesu li  to ljudi ikada primijetili, ali Scot Karson mi je davao signale. Oxo bi pogledao u bilješke dok bi igrač išao k meni. Nije mu bilo lako. Neki od igrača imali su više načina izvođenja penala i mogao sam vidjeti kako se Oxo koncentrira dok pokušava donijeti odluku koji signal da mi pošalje.

Sve to me je podsjetilo na način na koji treneri ski skakačima zastavicom daju znak. Oni čekaju savršen trenutak prije nego što podignu zastavicu i skakač se pouzda u njihov signal. To sam i ja uradio. Scotove ruke bile su moje zastavice. Nisam se u potpunosti držao Rafinog i mog koda. Osvojili smo Ligu prvaka. Bili smo prvaci Europe. Nakon što smo gubili 3:0! A ja sam obranio odlučujući penal. To je bilo luđe od mojih najluđih snova.

Dok smo čekali dodjelu pehara, Rafa me je pitao zašto sam se bacao u suprotnu stranu od onoga što su mi pokazivali. Pitao je to bez ikakve emocije na licu. I bio je u pravu. Mislim da sam tri puta otišao na pogrešnu stranu u odnosu na ono što su mi pokazivali. Za razliku od Rafe nisam o tome mislio u trenutku velikog slavlja, ali drago mi je što sam se bacio na pogrešnu stranu”.

To je Jiržijeva verzija iz knjige “Veliki Poljak na našem golu”.

Ali, i ono igranje na golu, ponašanje na rubu dozvoljenog, ima svoju priču. Carrager je, koliko god se Dudek trudio da ga ne sluša, u sjećanje svog golmana “prizvao” Grobelara i 1984. godinu.

“Počeo sam plesati. Nisam time omeo Tomasona, nije baš imalo nekog efekta ni na Kaku, ali s ostalima je uspjelo. Netko je rekao da to što sam izašao naprijed nije dozvoljeno, ali sudac nije ništa rekao. Ljudi zaboravljaju da je Dida uradio istu stvar kada su oni pobjedili dvije godine ranije protiv Juventusa. Svi se sjećaju samo tko je pobijedio. Penali su za svakog golmana veliki test živaca. Bio sam toliko koncentriran da uopće nisam shvatio da sam obranio udarac Shevchenku. Tek kada sam vidioo da svi trće k meni, tada sam shvatio da smo pobijedili. To što sam doprinio uspjehu ekipe, ne samo tim obranjenim penalom, već u jednom takvom susretu, to je najveće dostignuće”.

Dostignuće takvo da je postalo njegova biografija.

Kada kažete Jirži Dudek, suhe podatke o rođenju, prve korake u karijeri i sve ono što se redovno ispusuje, najbolje je zamijeniti pričom o magiji Istanbula.

O večeri kada je postao “veliki Poljak pred golom”.

O večeri kada mu je nogomet dopustio da dokaže da nemoguće postoji.