Matjaž Kek je odgovarao na niz zanimljivih tema, od uspjeha u Rijeci, medijskom portretu stogog trenera, ekonomsko-sportskim aspektima koronavirusa

Novi gost u Sportklubovom podcastu bio je Matjaž Kek, slovenski nogometni izbornik i nekadašnji trener Rijeke. Kao i svi ‘zatočen’ je u kućnoj karanteni iz koje promišlja kako će izgledati budući suživot s koronavirusom, što će to značiti za sport i nogomet. Najprije smo se vratili u povijest…

Prije deset godina 2010. Slovenija igrala na SP-u? Kakao s ove distance gledate na taj trenutak?

– U ovim teškim vremenima to su ugodne uspomene. Jedan od mojih vrhunaca u karijeri, ali svakako i Slovenije, uz one uspjehe koje je ostvario Srećko Katanec. Taj put, ta JAR i taj način na koji smo došli ostaje uvijek u pamćenju. Nisam čovjek od vraćanja unazad, ali u ovu priču se volim vratiti – počeo je razgovor Matjaž Kek.

Pandemija koronavirusa koja je zaustavila sport je čini se prošla svoj vrhunac. Počelo se s treninzima u Hrvatskoj, kako je u Sloveniji?

– Slične su situacije u obje zemlje. Slovenija je najbliža Italiji, a znamo što se tamo dogodilo. No, u Sloveniji smo se vrlo disciplinirano ponašali. Treba se otvarati prostor za sport, uz puno opreza i prevencije. Najbitnije je zdravlje, ne treba te zaletjeti. Ali osjećam puno više vedrine. Nogomet i život nam neće biti isti, toga moramo biti svjesni. Krajem petog i šestog mjeseca se nadam da ćemo vidjeti prve prijenose na TV.

Često se u medijima moglo pročitati kako nam se sprema kataklizmični scenarij za nogomet. Posebno u zemljama koji nemaju puno gledatelja, koje nisu financijske moćne?

– Više ništa u životu neće biti isto, pa tako i u sportu. Nadam se da će klubovi krenuti, da će se prvenstvo završiti, jer po meni je jedno zeleni teren mjesto gdje se to mora učiniti. Veliki će impuls biti taj novac Uefe koji će dobiti Hvatska i Slovenija, a to je oko 4,3 milijuna eura. Puno će se toga promijeniti, pa tako i primanja u nogometu, koja su po meni bila nerealna. Predaleko je to otišlo, to će se morati korigirati u budućnosti.

Dosta je igrača i trenera bilo spremno pristati na smanjenje ugovora, ali neki su to i dobili?

– Mislim da se previše u ovoj situaciji spominju igrači i treneri kao ti koji moraju podnijeti najveći teret ove krize. Puno je onih koji od nogometa jako dobro žive, a sad su se sakrili i pritajili.Kladionce, nogometni agenti, marketinške agencije, svi oni su jako dobro živjeli od nogometa.

Prije deset, a posebno dvadeset godina Slovenija je imala kvalitetnije igrače. Danas ima jednu svjetsku klasu (Oblak) i odličnog ofenzivca (Iličič), a ostali nisu na tom nivou?

  Puno je istine. Imamo što imamo. Imamo dva izvanserijska igrača koji su obilježili vrijeme. Zahovič je igrač koji je baš radio razliku, takvih je jako malo.  Mi se moramo žrtvovati, moram stvoriti najbolje od onih igrača koje ja imamo.

Nogomet je na ovim prostorima jako popularan. Kod nas je od nacionalne važnosti, kako to koparirate sa Slovenijom?

– Hrvatska je kroz povijest imala moć, jake individualce. Ne igra Rakitić, ulazi Brozović. Što se tiče emocije, ona je jača kada je dobar rezultat. Vidjeli ste to na svom primjeru. Osvojili ste srebro na SP-u došlo je pol milijuna ljudi, napravi se neuspjeh, odmah se tarži smjena izbornika.  Male zemlje ipak proživljavaju rekao bih s više euforije. Tu smo vjerujte slični. Uspjeh je taj koji zbližava.

Riječka uspomena je za sva vremena. No, o tome je sve ispričano. Zanima nas koliko je zapravo bilo teško raditi u uvjetima kada se tražio rezulatat, ali i prodaja igrača kao osnovni vid djelatnosti?

Dugo se nisam mogao složiti da jednostavno kada dođe vrhunac kod igrača da igrač kada želi otići onda ga treba prodati. Rijeka može funkcionirati samo s gladnim igračima, to je jedini način da možeš napraviti dobru momčad i imati dobru igru. Slično je to kod Dinama, prvu sezonu sve super, ali ovo je proljeće eto u Maksimiru upravo to pokazalo.

Kako je bilo stvarati uz veliku fluktuaciju nogometaša?

– Treba što prije napraviti selekciju, napraviti karakter. Meni se predbacivalo što nisam afirmirao više mladih igrača. Trebao sam to, ali imati smo rezultat i uspjeh. No to ne ide tako. Rijeka je igrala kvalitetno, broj golova to pokazuje, rezultat je super, a uspjeli smo jeftino kupovati i solidno prodavati. Ali teško je spojiti sve elemente: da imaš gladne igrače, dobru igru, rezultat i prodaju. 

Vaš medijski portret izgleda otprilike ovako: prilično stručan i dobar trener, ali tvrd čovjek, težak karakter, svojeglav, koji voli ulaziti u konflikte s igračima?

– Najteže je govoriti o sebi. Nije meni problem vidjeti grešku koju sam napravio, ali u nekada je doista bilo malo vremena da dobro upoznam igrače, njihove navike, karakter.  Ali u konačnici samo dobar rezultat je važan i tada se zaboravi tko je takav. Kad se izgubi onda je trener tvrd, arogantan, kada se pobjedi on je super. No, postoji krug ljudi koji me poznaje, oni to jedino znaju.

U grubo je to taj portret,Jedan od najuspješniji trener na ovim prostorima, kako to da vas to nije odvelo u neki klub iz Lige petice?

– Možda je to dio mog karaktera, bilo je upita, ali nije to bilo konkretno. Nisam se u Saudijskoj Arabiji mogao prilagoditi, nisam bio sretan, pa sam ostavio i dobre novce i vratio se doma.

Gdje bi volljeli raditi, koja je to jaka liga?

– Iz Maribora sam, na granici s Austrijom, njemački jezik mi je drugi i bila bi to Bundesliga. Ta organizacija, sistem, stručnost, puni stadioni i veličina te lige. To me privači. Nisam gledao prema Engleskoj, Talijani su mi previše u okovima.