Bio je to jedan atomski Dinamo u kojem je sve vrvilo od talenta - Mlinarić, Kranjačar, Cerin, produhovljenosti u igri - Zajec, te ostatkom društva koje je izvuklo i zadnji atom iz svojih nogometnih resursa

U životu uvijek nešto čekamo. Najbolju ocjenu u školi i na fakultetu, najbolji posao, najbolju djevojku, najbolje putovanje, najbolju mirovinu. Dinamov navijač u životu je dva puta čekao. Jednom 24 godine naslov prvaka, a jednom 49 godina proljeće u Europi. I obje su se stvari eto dogodile, onom tko ih je uspio dočekati.

A 2. svibnja ili na današnji dan 1982. godine Dinamo je u Maksmiru protiv Budućnosti, pred 50.000 gledatelja, četvrti i posljednji put osvojio naslov prvaka bivše države. Zbog čega je Dinamo, koji je osvojio KVG morao u leđa gledati Hajduku, Crvenoj zvezdi, Partizanu? To mu se dogodilo i tri kola prije kraja kada je imao 5 bodova (pobjeda je bila 2 boda), a u međuvremnu je ‘mazao’ redom Barcelonu, Juventus, Benficu, naposlijetku i Leeds. Tih godina, dinamovci su zapravo u mutnim teratijskim rabotama tražili satisfakciju za vlastiti neuspjeh. Istina, bilo je podmetanja, ali i zasluženih poraza i loših generacija. Maksimir se pretvorio u žarište infekcije malodušnosti, koji je napadao naraštaje Dinamovh navijača.

Mlađi navijači, još nenaviknuti na poraze, zaneseno su vjerovali u Dinamo, stariji su već pomalo cinično potvrđivali da ima netko kome je gore, a to je Dinamo. Sve do 1981. godine i dolaska jednog fakina, koji je samo trebao oko sebe okupiti istomišljenike. Nije imao znanje jednog Bukovija ili Zebeca, ali je imao luđačku energiju i strast. Ni one mrzle nedjelje kada je Dinamo u Maksimiru za pola sata razmotirao Crvenu zvezdu 3:0 nisu prestajala pitanja. Hoće li Dinamo znati ovo ponoviti i hoće li Dinamo znati biti prvakom?

Miroslav Ćiro Blažević naslijedio je Vlatka Markovića, koji je bio najbliži naslovu 1978. godine, kada mu je ukraden zbog “Slučaja Tomić”, uspio je pronaći vojsku svojih sljedbenika na travnjaku i svlačionici. Od malodušene, rezignirane i frustrirane svlačionice uspio je stvoriti skup ambicioznih, neustrašivih i vičnih nogometaša, koju su sposobni pobijeđivati.I tako iz nedjelje u nedjelju uspinjao se taj pobjednički duh u proljeću koja kao da su predodređena za Hrvate. Tri mitska proljeća, jedno obojano u plavo. Ćiro nije mario za stare Dinamove naviike, a to su porazi za koje je uvijek netko drugi bio kriv. Išao je utakmicu po utakmicu, rušio mitove i na kraju uspio. Bio je to jedan atomski Dinamo u kojem je sve vrvilo od talenta – Mlinarić, Kranjčar, Cerin, produhovljenosti u igri – Zajec, te ostatkom društva koje je izvuklo i zadnji atom iz svojih nogometnih resursa. Dinamo je imao 42 tisuće pretplatnika, toliko danas ima gledatelja u jednoj polusezoni. Bila je 67′ maestralna, ali nikad se nijedna Dinamova momčad nije voljela kao te 1982.

No, po starom Dinamovom običaju zanos, polet, kvaliteta imali su jednogodišnji vijek trajanja. Već nakon 365 dana vratili smo se starim navikama. I sve do Kužeove 1989./90. Koja je barem pristojno izgledala, kad već nije sve to bilo rezultatski potkrijepljeno. A onda su se dogodile povijesne okolnosti, a s njima je nestao i dio Dinama kakvog se sjećamo iz 82′.