Ako baš morate, HNL gledati - nemojte. Ne zato jer ga nema na kanalima Sportklub televizije. Nema ništa novo. Dinamo je prvak, a trave na stadionima sjećaju se samo najstariji stanovnici Hrvatske.

Krivulja uspona i pada vječan je pojam. Amplituda i parabola s njome idu ruku pod ruku. Prema gore ipak, barem u kontinuitetu, ne može ići. To su ove jeseni, na dosta bolan, ali opet i simboličan način mogli shvatiti svi navijači još uvijek aktualnog prvaka Hrvatske. Rijekine šampionske trube još su brže postale posmrtni marš na pijedestalu onih koji se proljećima krune. Ali, i to se valjda moralo dogoditi da bi se pokrenula nova jezgra, tamo gdje su uvijek – sami protiv svih.

Hrvatska nogometna liga u svojem je posljednjem ovogodišnjem kolu pokazala svu jad i bijedu, a na neki način i potpuni besmislicu svog postojanja, barem u prosincu. Osim što nema terena i ostale infrastrukture, sve je manje novca i za one osnovne, životne potrebe igrača. Nekad su to bili Cibalia i Split, a danas Istra. Ljudi nemaju. A opet, za to je malo koga briga. Već viđena benevolencija kojoj će valjda jednom morati odzvoniti.

Fascinantna je ta pulska priča, a opet i do tog zadnjeg susreta s Dinamom toliko zatvorena na uskom krugu istarskog poluotoka. O problemima kluba pišu novinari bliski klubu, s tek pokojim „lajkom” ili „šerom” nekog sa strane. Okretali su se od nje mnogi, pokopavali je još dublje od stvarne rupe u kojoj ona jest, ali Istra je Istra. A nju ipak, ne možeš kupiti. Probali su to napraviti spajanjem „stare Istre” i Uljanika (Istra iz 90-tih + Uljanik finalist kupa = Pula Staro Češko), čemu su se Demoni isprva žustro protivili. Dolazili su potom Rusi i Amerikanci, i to onda kad je domaći politički establišment od nje dignuo ruke. I tako je sve završilo, kroz demagogiju i obećanja o nekom ludom vremenu u kojem se živi s druge strane Učke.

Koja su desetorica stranaca u ovoj polusezoni hrvatskog prvenstva dala najviše?https://t.co/aTSsh6VAVf#prvaliga pic.twitter.com/TLJ9iTfFG5

— Prva HNL (@1hnl) December 11, 2017

Na drugu stranu, igra u našoj nogometnoj ligi, ako je takvom još uvijek možemo zvati, nije prikazala ništa novo u odnosu na prethodnih nekoliko sezona. Nogomet je, osim par derbija zapravo teško gledljiv, baš poput Hajdukovih domaćih utakmica, naročito one protiv Rudeša, ili pak onih nekoliko u kojima je glavnu ulogu imalo društvo sa sjevera poljudskog stadiona. Tu opet dolazimo do priče o travnjacima koji nam izgledaju poput minskih polja, stadionima na kojima bi se, da je zakona i pravde moralo prestati igrati „od jučer” i svoj sili pripadajućih rečenica koje, samo zbog mentalne higijene čitatelja nećemo upotrebljavati.

Nije li stoga normalno, da će Dinamo već nakon 20 kola imati prednost od 12 bodova nad najbližom pratnjom? Ne samo da je normalno, već je moglo biti i mnogo više, da je zagrebački kolektiv na početku sezone igrao mrvicu ozbiljnije. Pet remija tada ne bi bilo – pet remija.

Čak i površnijim pratiteljima domaćih nogometnih zbivanja jasno je da je pitanje prvaka već davno odlučeno. Ovoga puta tako nije radi sudaca, navijača, ovog ili onog lobija odnosno utjecaja. Jednostavno je. Rijeka se ispuhala u europskom ritmu utakmica (Salzburg!), Osijek je još uvijek prezelen, a Hajduk je ipak – Hajduk. Ono što je nekoć bio Marjan Pušnik danas je Joan Carrillo, a „spasitelj” Kopić doveden je dovoljno brzo, ali samo za to da prekine niz bez pobjede u utakmicama s Rijekom. Ostali? Zar oni uopće igraju?

https://twitter.com/footynews129/status/943440030638338049

Priča se tako opet vrti u krug. Godine idu, a osim riječkog i osječkog (u najavi) kampa, ništa se novo ne događa. Devedeset minuta jedne utakmice hrvatske nogometne lige može poslužiti kao kazna umjesto rada za opće dobro. Prvak se zna, a pred nama je opet tromjesečna pauza. Naši su nogometaši po količini ukupnog odmora baš poput saborskih zastupnika, samo im primanja i nisu baš na toj razini. Barem velikoj većini.

U nadi da se Istra ipak neće ugasiti, čekamo proljeće.