Patrick Smith/Getty Images

Košarka

30.07.2020 | 18.00

Moskva petardama ne vjeruje

Preplavila su nas sjećanja ovog „praznog“, bezolimpijskog ljeta, „okrugle“ godine, čiju sudbinu, kao i odgođenog najvećeg sportskog događaja na svijetu, kroji „neki“ virus. I neke košarkaške uspomene, u nedostatku novijih najsjajnijih pečata, postaju ozbiljne priče.

Reprezentacija Jugoslavije sa OI u Moskvi 1980. godine

FOTO: KSS

Reprezentacija Jugoslavije sa OI u Moskvi 1980. godine

Poput četvrt stoljeća od atenskog europskog zlata (comeback poslije sankcija), pa i pet desetljeća od prvog (od ukupno pet) svjetskog šampionskog kruga. A pretposljednjeg dana srpnja, još jedna godišnjica, čak puna četiri desetljeća od unikatnog olimpijskog zlata košarkaške reprezentacije Jugoslavije. Jedne neponovljive generacije i, istog takvog uspjeha, koji će u kasnijoj eri, dovođenja profesionalnih (NBA) Dream Teamova (od 1992), postati teško ostvariva misija. Čak i da nije došlo do raspada SFRJ.

Te davne 1980. u predvečerje 22. Olimpijskih igara u Moskvi, sport je uvelike bio više od igre, u najružnijem smislu te sintagme, politička moneta za potkupljivanje. Vojna intervencija tadašnjeg Sovjetskog Saveza u Afganistanu bila je povod da se na borilištima prvog socijalističkog domaćina, ovako važnog događaja, ne pojave američki, ali i sportaši još „pola“ svijeta. U takvoj sjeni, ipak, neće potamniti, ni tada, ni toliko godina kasnije, odličje kojim će se zaokružiti zlatno „ju doba“ čitavog jednog desetljeća.

Ne volim razmišljanja tipa: ’Što bi bilo, da je bilo’, to su spekulacije, a sport i košarka su ono što ostvariš na terenu, samo se to piše. Uostalom, kostur tog olimpijskog tima, dokazao se dvije godine ranije, na Svjetskom prvenstvu u Manilli, kada smo redom ’razbijali’ konkurenciju, SSSR, SAD... Ali, to nije značilo da ćemo se ’prošetati’ u Moskvi, naprotiv. Da smo tako razmišljali, ne bismo bili ono što smo bili“, nema dilemu legendarni Dražen Dalipagić u razgovoru za Sport Klub.

You Tube


Selekciji u kojoj su bile dominantne figure jedan Kića (Kićanović), Ćosa (Ćosić), Moka (Slavnić), Praja (Dalipagić)... nedostajalo je olimpijsko zlato da bi postali besmrtni košarkaški ratnici, a dobar dio njih i stavio točku na besprijekorne karijere, za udžbenike i naraštaje.

Bolja memorija

„Mnoge stvari su mi izašle iz glave, ih, koliko je prošlo od Moskve. Često mi se događa da me ljudi, koji su samo čitali izvještaje, feljtone, ili gledali snimke utakmica, podsjete na neke detalje. Dok sam se nešto 'muvao' u košarci, nečega sam se i sjećao, ali odavno nema takvih kontakata ili druženja“, zatvara „vrata“ slavni Praja.

Ne volim se vraćati toliko u prošlost. Prvo, mnoge stvari zaboraviš, a drugo, kome je to uopće danas važno“, ne krije rezignaciju sugovornik.

Strijelac bez straha i mane, punih vitrina timskih i individualnih priznanja, idol bezbrojnih generacija, kao da se na neodređeno vrijeme oprostio od sporta kojeg je, i sa kojim se proslavio. Može li olimpijsko zlato biti izuzetak?

Sve je drugačije, pravila, pa tada nije bilo trica, samo važnije stvari da spomenem. Ne želim dati materijal onima koji odavno mnoge stvari u ovom sportu omalovažavaju. Neka ih, neka rade po svome, što misle da je najbolje, najpametnije, ja sam daleko od takvih“, kaže Praja, koji je odigrao 243 utakmice za nacionalnu selekciju, uz 3.700 poena, 12 medalja i članstvo u Kući slavnih Svjetske košarkaške federacije.

Ne želeći se sjetiti čak ni svoje partije protiv SSSR, koja je bila „nastavak“ filma „Moskva suzama ne vjeruje“, potencirajući višedesetljetnu razliku, popularni Praja nastavlja:

Često su znali pitati o ’mojim’ izbornicima, Žeravici, koji je sjedio na klupi dok smo ’hitali’ ka olimpijskom zlatu ili profesoru Nikoliću, sa kojim smo osvojili europsko (1977) i svjetsko (1978) zlato. Nije Ranko morao biti strah i trepet, da nas nadgleda u Moskvi. Ili profa ranije, bili su gospoda. Rezultati im nisu ’visili’ o glavi, nisu psovali, bavili su se edukacijom, nadograđivanjem... A bez lažne skromnosti, mi, igrači, uglavnom smo bili autoriteti. U takvoj situaciji, nije bilo razloga da nas ganjaju, kontroliraju...Lijepo kažem, sve je bilo drugačije“.

Tenis je pjesma

Skoro dva desetljeća Dalipagića nema u košarci, koliko je prošlo od potpredsjedničkog mandata u KK Partizanu, koji bješe prilično kratkog vijeka. Teško ga je vidjeti i kao gledatelja na nekoj utakmici. Ali... „Prepustio sam se davno tenisu, to je, ipak, mnogo manje zahtjevan sport. Nema kontakta kao u košarci. Dogodi se da dobijem i nekog tko je vršnjak moje djece, ma meni je to najvažnije za zdravlje, poslije dvije operacije kuka. A moja supruga Sonja, iako bivša tenisačica, zbog koljena, ne smije ni pomisliti na reket“.


I dok nesuđeni član NBA družine od pre nešto više od četiri decenije, u „post“ košarkašku razočaranost utapa i nezaboravne uspehe, Ratku Radovanoviću, Moskva 1980. godine je širom otvorila reprezentativna vrata.

Bile su to moje druge Olimpijske igre. Četiri godine ranije, u Montrealu, bio sam prvi ispod crte, ali sam ostao sa ekipom. U Moskvi, mnogo drugačije, u timu, od kojeg će se mnogi poslije OI oprostiti. Igrao sam i 1984. u Los Angelesu, ali je bila ’samo’ bronca“, vraća Radovanović film unazad za Sport klub.

Rezultati, nizovi pobjeda, rasterećenost nesudjelovanjem Amerikanaca, favorizirana „zbornaja komanda“, finale s Talijanima... Što je, zapravo, ostalo u sjećanju?

Boravak u olimpijskom selu, ta izolacija, velika kontrola, a sportaši su uvijek voljeli slobodnije varijante. Morali smo se snalaziti i razbijati tu ’monotoniju’. Dakle, bio sam cimer sa Krešimirom Ćosićem, koji se spremao oprostiti od nacionalnog dresa poslije OI u Moskvi. Za njega sam bio ’mali od palube’, koji tek treba proći sito i rešeto. Jedne večeri, izađemo na sobnu terasu, bilo je relativno kasno, činilo se da olimpijsko selo spava. Legendarni Ćosa odnekud izvuče petarde i, krene ih bacati. Naravno da sam ga ’morao’ podržati. Bože dragi, kad se samo sjetim, kakvu smo samo uzbunu napravili“, otkriva Radovanović.

„Petarde“ su letjele i po parketu, rivali su redom potpisivali kapitulaciju – Španjolska, Italija (dva puta), domaćin, Brazil, da spomenemo samo najvažnije.

You Tube

Taj put do olimpijskog zlata smo prošli zahvaljujući timskom i, individualnoj kvaliteti, to nije bilo sporno, kao ni moj ponos da sam dio takve momčadi, u društvu velikih aseva, obzirom da sam bio ’nešto’ mlađi. Ali dovoljno zreo da brzo naučim moto koji je krasio tu sjajnu generaciju – svaki rival je jak, nikoga nemoj podcijeniti, a mi možemo još jače“, ističe Radovanović, koji ima 205 nastupa u dresu Jugoslavije, 2.715 poena i devet odličja.

Skrivanje po sobama

„Reprezentativna druženja, pa i u Moskvi, nisu mogla proći bez ponekog kršenja ’povečerja’. Mirko Novosel je bio desna ruka izborniku Ranku Žeravici, pa je znao ponekad kontrolirati sobe. Jedan je uvijek bio tu, a u drugom krevetu, pod dekom dva, tri jastuka umjesto igrača. Tako je jednom Novosel i mene ’provalio’. Provukao sam se“, priznaje Radovanović.

Kao protiv SSSR u finalnoj grupi, Azzura u finalu, ili Amerikanaca, da ih je, kojim slučajem, bilo u Moskvi?

Ne dozvoljavam da to zlato ima manji sjaj jer je izostala američka reprezentacija. Pa igrali su 1978. na SP-u protiv Jugoslavije i izgubili. Možda bi nas dobili na OI, ili ne bi prošli Sovjetski Savez. Koliko je moglo biti kombinacija, ali nitko od nas koji smo odigrali nije kriv što oni nisu došli. Zna se da je politika krojila, ali, zlato je zlato“, kao da ponovo „zakucava“ nekadašnji centar.

Da olimpijsko zlato košarkaša ne prođe bez čaše pelina, postarao se čuveni Dino Menegin, koji je u finalnom „žaru“ borbe teško ozlijedio (pucanje butnog mišića) Dragana Kićanovića. Poslije starta centra Italije, jedan od najboljih svjetskih košarkaša svih vremena, iznesen je s parketa moskovske dvorane. Na najvišem olimpijskom postolju, zlato namijenjeno ozlijeđenom Kićanoviću, primio je Moka Slavnić.

Gotovo svi od reda su govorili da je Menegin dosta ’prljav’ igrač, posebno poslije tog incidenta, tijekom finala u Moskvi. Bili smo rivali po poziciji, nebrojeno puta, još na početku moje značajnije karijere u sarajevskoj Bosni. Igrao sam protiv njega u Grenobleu 1979, kada je Bosna postala europski prvak, bio je član Emersona. Kasnije, dok sam nosio dres Venecije, pune četiri godine u Palanestru, imali smo ’milijun’ dvoboja, ali... Nikada iskustvo da nije bio fer. Bio je fizički jači, namazaniji, ali nikada da mene, ili nekog drugog mog suigrača, namjerno ozlijedi. Bili smo često u kontaktu i izvan parketa, ostavljao je dojam velikog gospodina. A ono što se dogodilo u moskovskom finalu, ne znam ni sam, nije izgledalo ’lijepo’. Na svu sreću, bez većih posljedica po Kićinu karijeru ili rezultat u tom finalu“, kaže Radovanović. 

You Tube

Seniorska reprezentacija s ovih prostora, posljednje zlatno odličje je osvojila još 2002. godine na SP u Indianapolisu. Dokle ćemo samo obilježavati prohujale događaje?

Bez trunke straha

„To je bila sjajna generacija, ne samo zbog olimpijskog zlata. Sve smo respektirali, ali nije bilo straha ni od jednog rivala. Sada su neka drugačija vremena, koja se reflektiraju i na reprezentaciju. Klubovima su potrebni stranci, ali da imamo mjeru. Ako ne damo šansu toj našoj djeci, neće biti dobro. S klincima ne možeš do Eurolige, ali bih uvijek glasao za njih“, poručuje Radovanović.

I ta generacija iz 1980. imala je, na neki način, ludu sreću u Moskvi, iako je na Olimpijske igre došla sa debelim ’dosjeom’ uspjeha. Za najveće rezultate, pored silnog rada i talenta, mora se još mnogo stvari poklopiti. Ništa nije nemoguće, pa ni zlato koje ’čekamo’. Imamo kvalitetan sastav, isto takvog izbornika (Kokoškov), ali da ne trčimo. Kod nas se zlata ’osvajaju’, a da pripreme nisu pošteno ni počele. Ili smo nezadovoljni i sa srebrom, to ne ide baš tako. Razumem i ljubitelje košarke, njima mogu poručiti – imamo mi talentirane djece, samo da nam klubovi malo ’ohlade’ sa stranim pojačanjima“, svevremenska je poruka Raše Radovanovića, nekadašnjeg trofejnog reprezentativca.

Zlatni put

Jugoslavija je na OI u Moskvi, u prvom djelu natjecanja svladala Senegal (104:67), Španjolsku (95:91) i Poljsku (127:91). U takozvanoj finalnoj grupi, plavi su bili bolji od Italije (102:81), Kube (112:84), SSSR (101:91, produžetak), Brazila (96:95), a u finalu, ponovo od Talijana (86:77).

Olimpijsko zlato su osvojili: Krešimir Ćosić, Dragan Kićanović, Mirza Delibašić, Zoran Slavnić, Dražen Dalipagić, Andro Knego, Branko Skroče, Duje Krstulović, Mihovil Nakić, Rajko Žižić, Ratko Radovanović, Željko Jerkov. Izbornik: Ranko Žeravica.

Komentari (0)

Komentar je uspješno poslan.

Slanje komentara nije uspjelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

* Sva polja su obavezna

Osijek se riješio i drugog napadača, tko će igrati?

Osijek se riješio i drugog napadača, tko će igrati?

Osijek se riješio i drugog napadača, tko će igrati?

NK Osijek je danas objavio da je poslao čak tri igrača na posudbu od čega je jedan standardan član prve postave Antonio Mance.

Nurkić o Lillardu: Uzima samo loše šuteve, zar ne?

Autor

Nurkić o Lillardu: Uzima samo loše šuteve, zar ne?

Nurkić o Lillardu: Uzima samo loše šuteve, zar ne?

Košarkaš Portlanda Damian Lilard ubacio je u pobjedi protiv Sixersa 51 poen, a njegovu odličnu partiju pohvalio je njegov suigrač Jusuf Nurkić.

Ništa od Sancha? Solskjaer već ima plan B

Autor

Ništa od Sancha? Solskjaer već ima plan B

Ništa od Sancha? Solskjaer već ima plan B

Nakon što je iz Borussije Dortmund stigla najava da će Jadon Sancho ostati u klubu i sljedeće sezone, Manchester United je morao mijenjati plan.

EL: United na 'Cropenhagen', Interu težak zadatak

Autor

EL: United na 'Cropenhagen', Interu težak zadatak

EL: United na 'Cropenhagen', Interu težak zadatak

Večeras se igraju prva dva četvrtfinalna ogleda Europske lige.
Loading...