Igor Flak

31.03.2020 | 17.39 > 17:44

Zbog višegodišnjeg 'silovanja' postalo mi je svejedno

Autor

Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri


Još jedna Mamićeva akrobacija (otkrivanje Bjeličinih prihoda) u ove dane izolacije još jednom me navede na pitanje: kako se jedna bezuvjetna ljubav pretvorila u ravnodušnost s intencijom da taj klub u meni više ne izazove ni onu minimalnu emociju.

Trebao si se zvati Neal ili Krasnodar, često mi je mama prepričavala roditeljsku peripetiju u koju su bili uključeni mama, tata, bake, djed, kumovi, kume, tih vrelih kolovoških dana 1969. godine.

– Zašto Neal?
– Pa Armstrong se spustio na Mjesec – odgovorila je mudro.
A Krasnodar?
– Po Rori – iz pozadine je stigao očev glas.
– Pa, zar nisi rekao da je Lamza bio najbolji? – gomilala su mi se pitanja u glavi.
– Nisam htio da budeš Štef. To nije umjetničko ime.
– Pa ni Igor nije baš nešto umjetnički...

Tako je Dinamo i prije nego što sam izjurio van nakon majčinih muka u bjelovarskoj bolnici bio predodređen da mi bude suputnik kroz život. Zanimljivo, prvi put sam na stadionu u Maksimiru bio (ne sjećam se, ali mi je prepričao otac) 23. lipnja 1973. kada je Zagreb igrao u kvalifikacijama protiv Famosa iz Hrasnice na svom putu preko Osijeka u Prvu ligu. Bile su to mitske utakmice pjesnika iz Kranjčevićeve, kada je njihov ulazak u Prvu ligu pratio cijeli grad, a na tribinama u Maksimiru rušili su se svi rekordi. Bilo je to doba kada je 50 tisuća duša na tribinama bila normalna stvar.

Prve Dinamove utakmice gotovo se i ne sjećam, ali od 1980. godine sam sa zapada gladao skoro svaku. Bio sam član kluba, a za rođendan sam dobio prigodnu čestitku s Generalićevim motivima i Dinamovu reviju u kojoj sam tada uživao.
Gdje je nestala ona dječačka razrogačenost očiju kada slušaš priču o dečkima iz 1967. ili pak nabrajanje velikih Dinamovih igrača do tada kroz povijest – Zvonimir Monsider, Franjo Wölfl, Dražan Jerković, Ivica Horvat, Ivan Jazbinšek, Tomislav Crnković...

Ili pak opjevanu Dinamovu pobjedu kada je Stjepan Štef Lamza toliko driblao njemački Eintracht iz Frankfurta, kao što to nikad nije napravio Ingemar Stenmark između postavljenih štapova na slalomu. Ili formativne godine uz šampionsku 1982. Znali smo napamet te dečke koji su pregazili Crvenu zvezdu s 3:0, bili bolji od Hajduka u Splitu 2:1, slavili u Skoplju te sve zapečatili u igri protiv Željezničara u Maksimiru: Vlak, Bračun, Z. Cvetković, Hadžić, Zajec, Mustedanagić, Bručić, Cerin, Kranjčar, Mlinarić, Deverić ili Boro Cvetković.

Imao sam svog favorita, suhonjavog plavokosog Trnjana Snješka Cerina. On je bio paradigma moga Dinama. Skroman i do kraja pošten dečko, nebeskoga skoka, lucidnih rješenja, voleja i prvoklasnih škarica. Bilo je to vrijeme u kojem je odlazak u Maksimir bila svečanost. Dolazak do stadiona, ispunjavanje klupske kladionice za deset tadašnjih dinara te uglavnom slavljenički karusel od stadiona do Kvatrića, na kojem si već kupio novine u kojima si mogao sve pročitati što si maloprije gledao.

Alex Pantling / Staff

Pa nam nije bilo teško kisnuti 90 minuta na kolovoškom ljetnom pljusku kada su nas Tuce i Kajtaz učili kako se igra nogomet ili pak aplaudirati Baki Sliškoviću koji se tako viteški nadmetao s Markom Mlinarićem u izvođenju slobodnih udaraca. Vjerujte mi, tada nisam imao pojma ni tko je predsjednik, a tko direktor kluba, tko je predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije, ni tko je generalni sekretar. Znali smo kada su nas suci prevarili, ali, iskreno, u 80-ima toga nije bilo tako puno. Od 1984. do 1989. Dinamo je baš bio slabašan. Pokušavali su Branko Zebec, isti onaj trener koji je stvorio zlatne dečke iz ‘67., Ćiro Blažević, trener šampionske ‘82., i šjor Tomislav Ivić, po mišljenju mnogih najveći hrvatski trener, vratiti Dinamo na vrh, ali nije išlo, Dinamo nije mogao do trofeja. Prije raspada Jugoslavije, zadnja “kanta” koja je završila u Maksimirskoj 128 bila je namijenjena pobjedniku Kupa maršala Tita iz 1983.

Onda je došao Bobanov high-kick, neprirodno bratstvo s Hajdukom u političke svrhe, zvijezda, koju je malotko volio, nestala je iz grba, a 30 godina kasnije, priča o Dinamu zapravo savršeno opisuje što nam se dogodilo u demokraciji, kapitalizmu na hrvatski način. Pravi Dinamov navijač doživio je višestruko – silovanje. Najprije silovanje pod krinkom domoljublja, mijenjanjem imena kluba, iscrpljujuća borba kluba i navijača u trenucima kada je momčad bila konkurentna i za Ligu prvaka s Prosinečkim, Cvitanovićem, Vidukom, Marićem, Jurićem, Ladićem...

Kasnije silovanje jednog čovjeka, koji se zaklinjao u domoljublje i poštenje, da bi taj klub devastirao i emocionalno razbaštinio. Uvijek iste floskule o tržišnim utakmicama, o novim trendovima kapitalizma, o jedinom modelu preživljavanja kluba. To je sve bila krinka za svojatanje, ali i vrijeđanje naše inteligencije. Umorio sam se, jako umorio od ljudi koji su Dinamo razbaštinili purgerskog štiha i finih zagrebačkih manira.

Komentari (0)

Komentar je uspješno poslan.

Slanje komentara nije uspjelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

* Sva polja su obavezna

13.5.1990.-13.5.2020. Delije su otišle, a gdje smo mi?

Autor

13.5.1990.-13.5.2020. Delije su otišle, a gdje smo mi?

13.5.1990.-13.5.2020. Delije su otišle, a gdje smo mi?

Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

Boban: Junaci su išli u rat, mi smo bili buntovnici

Autor

Boban: Junaci su išli u rat, mi smo bili buntovnici

Boban: Junaci su išli u rat, mi smo bili buntovnici

CNN je događaj 13. 5. 1990. uvrstio među pet najvećih utakmica u povijesti nogometa
Loading...