IDRIZI: Hrvatsku sam zastavu dizao, ali ja sam Albanac

SK Fight 21. svi 202015:18 > 15:20
sportklub

U današnjem Sportlub podcastu tema je bio sport karate, a pričali smo o prošlosti, ali i o budućnosti tog sporta. Naši gosti bili su predsjednik Hrvatskog karate saveza Davor Cipek i legenda karatea u Hrvatskoj ali i šire - Enver Idrizi.

IDRIZI: Lijep pozdrav svima, jako mi je drago da imamo priliku razgovarati, puno pozdrava.

CIPEK: Dobar dan Nevene i Envere, jedan od najvećih šampiona karatea uopće, i lijep pozdrav svim gledateljima Sport Kluba.

CVIJANOVIĆ: Envere, ljudi znaju tvoje ime i prezime, znaju tvoju bogatu karijeru. A gdje si sada? Što se događa s tobom?

IDRIZI: U to vrijeme kad sam završio karijeru morao sam ići raditi u Njemačku za obitelj. Prije je bilo razlike u financijama, sad bih rekao da više nema neke razlike između Hrvatske i Njemačke. Zadnjih godina se polako vraćam u Hrvatsku, ondje sam odrastao i imam prijatelje, malo ću se aktivirati i u karateu, uzet ću neki klub i trenirati, mislim da mogu donijeti velik doprinos. Mislim da sam pridonio u stvaranju hrvatske države i mislim da mnogi ne znaju koliko mogu pridonijeti djeci da budu u karateu pravi šampioni.

CIPEK: Mene iznimno veseli da otkad sam postao predsjednik Saveza, Enver je prisutan na najvažnijim događajima, da je glavni gost na našim eventima, redovito posjećuje naše organizirane priredbe veterana koje nosi naš Vjekoslav Šafranić. Enver se još ne osjeća kao veteran, ali je vrlo rado viđen ovdje, i moram priznati, u posljednjih godinu i pol dana nekoliko važnih prijedloga i primjedbi mi je uputio Enver i time sam se vodio i mislim da je to njegov povratak u hrvatski karate na aktivan način.

CVIJANOVIĆ: Envere, malo je imena u svijetu karatea kojeg svi poznaju kao tvoje. 90-ih si osvojio gotovo sve što se osvojiti moglo. Kako se bilo boriti diljem svijeta u tim trenucima kad je još trajao rat, bilo je nesigurno?

IDRIZI: Moram pričati otvoreno. Meni ste dali da štitim jednu hrvatsku zastavu, iako sam Albanac, a predstavljao sam je na najbolji mogući način na koji sam mogao. Dosta Hrvata koji su bili samnom su rekli da sam više od Pape. Imali smo probleme od 1912. godine u Kosovu, nisam imao ni zemlju, ni majku ni oca. Onda sam vidio ovaj narod, imamo dosta zajedničkih stvari i osjećao sam se kao da je to moj dom i prigrlio sam Hrvatsku. Ja sam rekao samo dvije rečenice – Hrvatska, puno vam hvala što ste mi dali vašu zastavu da dižem. Ali, ja sam Albanac, ne mogu reći ‘Ja sam Hrvat’.

CVIJANOVIĆ: Envere, sjećam se Europskog prvenstva u karateu 1998. godine. Bio si u Pioniru i dogodila se neviđena scena. Kad si izišao, svi su ti pljeskali i svim srcem su navijali za tebe. Mislim da smo u tom trenutku otišli iznad tih nacionalnih strasti i to dovoljno govori o tebi kao o čovjeku koji je u tom trenutku zastupao Hrvatsku, ali si bio poštivan od svih ljudi koji su voljeli karate u jedno nezahvalno doba.

IDRIZI: Tako je, meni nije bilo jasno što se događa. Kad se prolomio pljesak, ja sam se okrenuo, mislio sam da ulazi netko od predsjednika. Kad sam završio borbu, pola publike je izašlo iz dvorane. To je bila strašna kombinacija, ja Albanac ulazim s hrvatskom zastavom, mislio sam da će mi psovati majku, da će mi vikati Ustaša, ali bio sam spreman i na tučnjavu s publikom. Ali kad sam ušao, svi su ustali na noge, svi su me nakon borbe htjeli voditi na ručak. Nisam znao jesam li u Hrvatskoj ili na Kosovu.

(Photo by Frank Franklin II-Pool/Getty Images)

CVIJANOVIĆ: Davore, ta vremena su iza nas, ajmo o sadašnjosti. Znam da sjajno surađuješ u regiji sa svim karate savezima, ugledan si gost gdje god dođeš, hrvatski karate također predstavlja dodatnu snagu u regiji. Kakvi su odnosi među karate savezima ovdje u ovom malom dijelu svijeta?

Jasno, prije svega htio bih iskoristiti ovu priliku i istaknuti da danas Hrvatski karate savez broji 180 klubova diljem države. Imamo oko 10.000 registriranih članova u svim uzrastima, u posljendjih pet godina imamo i veterane. Oni funkcioniraju odlično, imamo 490 licenciranih trenera, za Hrvatsku su to dobre brojke, mi smo i članovi Europske karate federacije koja broji 52 članice i Svjetske karate federacije koja broji 202 članice na svih pet kontinenata. Moram reći da je Hrvatski karate savez ušao u jednu mašinu vrhunsko organiziranih saveza poput francuskog, turskog, japanskog. To su sve savezi mnogo financijski veće snage, i po broju natjecatelja. Ali sa zadovoljstvom mogu reći da naš savez u posljednjih nekoliko godina bilježi strašne rezultate. Uvijek se nakon Europskog prvenstva nalazimo unutar 5,6 zemalja među njih ukupno 50 koje prisustvuju. Nakon SP-a našli smo se u prvih 28 zemalja, a sudjelovalo ih je 130. Imamo odličnu suradnju s federacijama u regiji, bliski smo i puno nam je lakše doć u Srbiju, Slovenija, Bosnu, na Kosovo, zajedno posjećujemo naša natjecanja nego da putujemo gore u nordijske zemlje. Tom našom suradnjom se ova balkanska regija iskristalizirala u snažnu karte regiju tako da su sad na naša natjecanja počele dolaziti druge jake europske zemlje. Posljednje dvije godine na naša dva najveća natjecanja, Croatia Open i Grand Prix Croatia došlo 30 zemalja, jer znaju da ih čeka dobra organizacija, pošteno suđenje i dobar karate. To je naša prednost, svi smo blizu, za vikend se okupljamo i zajedno radimo i to je definitivno još jedan dodatni vjetar u leđa našem radu.

CVIJANOVIĆ: Spomenuo si sve što HKS radi zadnjih godina, a treba spomenuti da ove godine slavite i jednu veliku obljetnicu.

CIPEK: Tako je, naš savez ove godine s ponosom slavi 50 godina. Sjajno smo počeli od 1.1., ističemo to da slavimo pola stoljeća postojanja, završili smo Euro za juniore, kadete i seniore u Mađarskoj osvojivši šest odličja. Odlično smo počeli godinu, spremamo se za Europsko prvenstvo u seniorima, Ivan Kvesić se plasirao na Olimpijske igre, i krenuli smo k tome da dostojno i svečano u 12. mjesecu obilježimo tih 50 godina postojanja i da se prisjetimo tih malih skromnih ljudi koji su utkali put da naš savez zasja u ovo vrijeme.

CVIJANOVIĆ: Envere, čuli smo Davora koji je ovim sjajnim riječima rekao sve o Savezu. Kad si ti kretao, karate nije bio baš toliko razvijen, iako je i sada još uvijek svojevrsno u povojima. Jesu li se vremena promijenila, pratiš li još uvijek karate i natjecanja, kako ti se čini, možeš li usporediti svoje vrijeme i ovo danas?

IDRIZI: Ne želim da me shvate krivo. Ali, u to vrijeme su i Jupi i Coca Cola imali drukčiji okus nego danas. Drukčiji je okus bio. Ja sam došao s torbom, ali htio sam pobijediti sve i htio sam ljudima dokazati da sam netko i nešto. Današnji karate je drukčiji, više se ide prema tome da taj sport postane olimpijski, nadam se da će Kvesić donijeti medalju s Olimpijade, imamo dosta kvalitete u svojim redovima. Kod nas je bila bitka za slobodu, morao si krvariti za pobjedu, sad to nije baš tako.

CIPEK: Volio bih da Enver ne priča sam o sebi i svojim uspjesima. Budući da opušteno pričamo, moram reći da se nikad u povijesti europske i svjetske karate federacije nije dogodila situacija u kojoj Enver Idrizi nastupa na EP ili SP i ima meč, a u tom trenutku svi suci na ostalih četiri, pet borilišta zaustavljaju svoje mečeve kako bi gledali Envera i njegovu borbu, to se događalo samo kod njega, a danas u masi natjecanja to je praktički nemoguće.

Michael Steele/Getty Images for BEGOC

CVIJANOVIĆ: Envere, ti si bio Michael Jordan svjetskog karatea, ili možda Roger Federer. Kako si se ti osjećao u tim trenucima, je li ti to godilo?

IDRIZI: Kao što kaže predsjednik, ja sam promijenio pravila karatea, to je bio jako statičan sport, kad sam se počeo boriti na drukčiji način, kad sam plesao, svi su gledali nešto novo. Moje nožne tehnike su bile nešto novo, oni nisu mogli vjerovati da se 360 stupnjeva okreneš i udaraš svjetskog prvaka, to je bio moj dar koji sam dobio od Boga.

CVIJANOVIĆ: Bio si omiljen kod navijača i poznavatelja sporta, ali nisi bio poznat samo kod sportskih navijača, nego i kod djevojaka, je li tako?

IDRIZI: Pa moram ti reći, to sve spada u opis posla. Nije bilo loše, bio sam uzoran dečko, nemam puno afera, nisam radio probleme. Imao sam veliki rezultat, nisam išao po klubovima, kad sam išao u restorane, svi su me voljeli vidjeti, nisam pio, nisam pušio, bio sam običan dečko i zato su ljudi voljeli pričati s njima. Dosta sportaša u to doba bi napravilo velik rezultat i ljudi nisu mogli pričati s njima, oni su mislili da su uhvatili Boga, ali samo Bog je velik, a mi smo samo ljudi i moramo se učiti hodati po zemlji i ne letjeti u visine.

CVIJANOVIĆ: Jesi li ikada imao nekakvih neugodnih situacija?

IDRIZI: Jesam, sa 16 godina sam ostvario prvi transfer, a zatim je uslijedila Hrvatska, zatekao sam se u mnogo uličnih tučnjava, voljeli su me isprobavati. Tad sam bio u top formi, nisam bio ovoliko ružan i znali su me okružiti. Ne volim se hvaliti, ali iz tih tučnjava sam uvijek izlazio kao pobjednik. Ali ja se nikome nisam išao direktno zamjeriti.

CVIJANOVIĆ: Davore, znamo da je Hrvatska sportska zemlja. I u malim i u velikim sportovima imamo odlične uspjehe, ali koji je recept, evo u karateu? Na koji način se stvaraju tako veliki i uspješni sportaši?

Iskreno, posljendjih godina i prijašnje vodstvo saveza je odradilo odličan posao. Sve polazi od trenera, i ti ljudi su imali viziju kako doskočiti nečemu da smo mi u ovom dijelu Europe prvi po nečemu što će nam dati kvalitetu da se nosimo s najboljima i financijski moćnima od nas. Mi imamo godišnji proračun od 600.000 eura, a francuski npr. 40 milijuna eura. No evo, prošle godine smo na Europskom prvenstvu pobijedili Francuze i osvojili treće mjesto. Rad domaćeg trenerskog kadra, odličnom vizijom saveza i selekcijom stručnjaka i boraca Hrvatska je stvarno uspjela izvći te talente. Kao i nogomet, karate privlači klince da treniraju zbog borilačkih vještina. Moram reći da se u posljednjih nekoliko godina osjeti da savez teže dolazi do onih velikih talenata, jednostavno treba puno više rada, truda i ulaganja, ali zasad nam još ide. Mislim da nam tu i Središnji državni ured za sport i svi ostali uključeni u sport moraju napraviti strategiju sporta, od vrtića pa do poluprofesionalnih i profesionalnih klubova. Ako ne bude tako, bojim se da ćemo se izgubiti u usporedbi s financijski moćnijim savezima.

CVIJANOVIĆ: Envere, kako su izgledali tvoji odlasci na pripreme, kako si se izborio za sve medalje koje si osvojio?

IDRIZI: Moram priznati da su uvjeti bili dosta loši i da je čudo što smo donijeli doslovno 20 kg medalja u hrvatske riznice. A za to nisam dobio ni jednu lipu, da nije bilo mojih sunardnjaka koji su me financirali, ja ne bih mogao opstati, moram to reći. Ja izađem u grad kao enver Idrizi, a moram čekati da mi netko drugi plati kavu, to je bilo strašno. Čovjek moje kvalitete bi u Americi imao 100, 200 milijuna bogatstva samo od reklama, a ja nisam dobio ništa, ni krov pod glavom. Nisam htio se žaliti svaki dan, a kad su otišli jedni od Tuđmana, pa su dolazile druge vlade, svi su puno obećavali i obećavali, ali ništa nisam dobio. Ali ja sam cijenio Hrvatsku kao državu i Hrvate kao narod, nije bio cilj da mnogo zaradim, bilo mi je zadovoljstvo ostvariti rezultate na koje se danas ugledaju mladi. Ali jedan prošli predsjednik Saveza mi je jednom rekao zanimljivu stvar. Kaže mi ‘ne mogu vjerovati, novinari me zovu i pitaju za tebe. Mi imamo svjetske prvake, a oni traže tebe’. Dakle, on se čudio što sam ja još uvijek bio atrakcija i daleko nakon svog vremena.

Kyodo News via Getty Image

CVIJANOVIĆ: Envere, ja se sjećam, u svoje vrijeme gotovo si svaki dan bio u novinama. Zar je moguće da ni na koji način nisi mogao kapitalizirati na toj svojoj popularnosti?

IDRIZI: Pa ja sam mogao otići raznim putevima, ali sam pazio da ne radim greške jer sam dobio veliko povjerenje od vas. Imao sam dosta neprijatelja u sportu kao što je bio Damir Škaro, govorili su da sam mafijaš, da sam Albanac samo da me zaustave u uspjesima. Ja sam bio prvak Europe i svijeta, a oni su davali drugima, meni nisu htjeli dati ništa kao da sam neki mafijaš, samo zato jer sam Albanac. Mafijaš bi htio na Floridu, a ne bi htio živjeti u Hrvatskoj.

CVIJANOVIĆ: Ma Idrizi, bili su oni ljubomorni na tebe, osim što si bio apsolutni prvak, izgledao si bolje od svih.

U trenutka kada je Idrizi zahvalio Cvijanoviću i nahvalio Cipeka za rad pukla je predsjedniku HKS-a veza na trenutak.

CVIJANOVIĆ: Jesi se ti prepao ovih riječi od Envera ili si pomislio ako me Enver ovako hvali taman će se nešto loše dogoditi?

CIPEK: Pukao mi je internet na trenutak, ali hvala Enveru. Znam da je sigurno rekao nešto dobro.

CVIJANOVIĆ: Dosta komplimenata si Davore dobio od Envera, imaš sada kredit, ali obavezu opravdati ove riječi.

ENVER: Rekao sam istinu.

CVIJANOVIĆ: Davore možeš li ti promijeniti nešto. Znamo da nije dosad bilo loše u hrvatskom karateu, prethodnik ti je ostavio ugodnu situaciju u savezu.?

CIPEK: Gledajte, moj rad u hrvatskom karate savezu kada sam bio tajnik, a posebno sada kad sam predsjednik se po nećem razlikuje, a to je, savez ne može biti jedan čovjek. Savez je obitelj, svi dobri ljudi koji žele raditi pa i oni koji vide svoj neki sitni interes. Svi oni moraju prilikom rada za karate savez dati najbolje što imaju. Prije emisije sam s Enverom razgovarao da mi da pohvalu, ali i primjedbu, tako i ostali trebaju. Tim se nekako ravnam i danas moram reći od kada sam ja predsjednik saveza da je savez formirao tijela i komisije koje ukupno broje 63 ljudi, to nisu ljudi koji su meni dali glas za izbor predsjednika, nego jednostavno u pomoć su pozvani dobronamjerni ljudi koji žele da Hrvatski karate savez prije svega zadrži kvalitetu, ali uz to onda da i napreduje. Cilj su mladi ljudi, koji rade kvalitetno. Ali s druge strane imate iskusne trenere, ljude, koji su se bojali što će biti s njima. Ja sam od početka zauzeo stav da bude pola ljudi s iskustvom, a pola mladih da ih sad ne nabrajam, koji će energijom pokrenuti sve. Napravili smo koncept da svi u miru radimo kvalitetno za boljitak hrvatskog karatea. Dobili smo homogenu karate obitelj.

VIDEO POGLEDAJTE SKROZ GORE