Šefe, spasio si mi život, Maksimir ne bih preživio!

Vedran Ljubej 15. stu 201822:56 > 22:59
Shaun Botterill/Getty Images

Finale svjetskog prvenstva proveo sam na poslu. Prvu i drugu utakmicu Vatrenih nakon povijesnog rezultata u Rusiji proveo sam na poslu. Treću također. A, bogami i četvrtu.

Petu sam, pogađate već, odradio u vlastitom znoju i kaosu misli, tražeći cake, kutove, načine kako da vam utakmicu u ime redakcije učinim zanimljivijom nego ona bila jest…

U jednom trenutku kroz glavu mi je prošlo: Dobro čovječe, a zašto ovo radiš? Pa jel’ treba dodatno frizirati nešto što je skroz izvan kontrole? Četiri gola u jednom poluvremenu, va banque nogomet bez kalkulacija, prepun stadion, rijetko viđena atmosfera. Ali, ovoga puta bez rukavica, bez mazanja fecesa po očima – Maksimir je ključao!

I onda se dogodilo što je izgledalo nemoguće. Da vam je netko prije utakmice ponudio da za uloženu kunu dobijete vilu u Malibuu ili barem Santa Monici, ne biste prihvatili okladu da će Jedvaj postići dva gola Španjolskoj, a drugi minutu i pol prije posljednjeg zvižduka!

Da će nas taj okaljani lijevi bek spasiti i ostaviti u igri da lovimo što se nakon Elchea i onih 0:6 činilo kao fantazija poslije kilograma opijata…

Ne biste stavili tu kunu jer bi vam je bilo žao potrošiti na tako neodgovoran način! Ne biste je uložili jer se mrzite razočarati, koliko god mala vjerojatnost bila da se vaš svemir u potpunosti zaokrene. 

Ne bi to napravio nitko i zato je ovakav rasplet toliko lud, toliko poremećen, toliko – hrvatski!

Četiri su mjeseca prošla od ludog srpnja kada smo se od jutra do jutra štipali, a niti jednom ti mladići nisu dobili priliku izdivljati se pred svojim ljudima. Osjetiti kako je to kad nacija poludi, kad nacija nešto odluči, kad ljudi odbiju donositi sudove na temelju jednog lošeg dana…

Te večeri u Elcheu ništa nije bilo na našoj strani, u prvom poluvremenu tada puno realniji rezultat od 3:0 za domaćina bio bi 1:2 za gosta! Sve je išlo u pogrešnom smjeru i neka se tada ispucalo sve što se trebalo.

Da nije tako bilo, da je taj susret završio s nekih ‘normalnijih’ 3:2, Španjolci bi nakon onog suludog držanja lopte u današnjih prvih 45 minuta vjerojatno nešto negdje slučajno ugurali.

Ovako, reakcijska Hrvatska došla je na svoje. U drugom poluvremenu Dalićeve trupe više nisu bile toliko jednolično postavljene u potpunosti iza lopte. Bilo je tu kombiniranja presinga i smislenog prepuštanja posjeda. Bilo je u curenja u obrani, ali i briljatnih solo poteza naprijed.

Najviše od svega, bilo je fenomenalne energije koja se udarnim valovima već od prve minute počela prelijevati s potpuno užarenih tribina. Što ću vam reći, pa vidjeli ste Rebića koji je u 72. ili kojoj već minuti morao van jer više nije mogao, čovjek koji uvijek može još malo!

Propustio sam puno velikih trenutaka u posljednjih pola godine u ime novinarskog ideala – javljanja u svijet, romantičarskog pokušaja da prenesem što sam i kako doživio.

Danas mi nije krivo. Da sam se večeras našao negdje na Maksimiru, nisam siguran da bih preživio. Možda u globalnoj slici o vrijednosti hrvatskog nogometnog proizvoda i naše države taj Jedvajev gol u 93. neće biti previše važan.

Ali, emocija je to koja se više neće ponoviti. Vratili su se kući, ali onako, pravo, kako su zavrijedili. Ljudi su dugo i strpljivo čekali, a onda eksplodirali i ponijeli ih da ispišu jednu od najuzbudljivijih nogometnih utakmica koje su ove godine uopće bile viđene.

I hvala bogu i šefovima što sam je morao raditi iz redakcije. Nisam siguran na kojem odjelu koje bolnice bih završio da sam Jedvajevo silovanje desne vratnice pratio izvan ureda. Poput Maksimira i njegovih večerašnjih protagonista, eksplodirao bih bez ikakve kontrole!