Je li to trenutak od kojeg smo strahovali?

Vedran Ljubej 4. ruj 201817:50 > 18:19
Julian Finney/Getty Images

Roger Federer izgubio je od Johna Millmana, a pročitajte kako je naš bloger proživio najneočekivaniji rezultat ovogodišnjeg US Opena i njegove moguće reperkusije...

Alex Pantling/Getty Images

Roger nikada nije bio dobar gubitnik. Bilo je tu i izjava koje bi se još danima razvlačile poput tijesta za tenku gibanicu. Bilo je i pogrešnih interpretacija, kao onomad kad ga je u Cincinnattiju 2008. pobijedio Doktor Karlović.

– To nije tenis – pogrešno su tada njegove riječi prenosili mnogi portali, uključujući i moj. Bio sam mlad i u potrazi za brzim uspjehom dopuštao si pogreške koje si više ne dopuštam.

Federer, naravno, nije to baš tako rekao. Ali, nije ni pucao oduševljenjem što ga je, kao branitelja naslova, već u osmini finala pobijedio čovjek sa samo jednim udarcem koji može stati u isti paragraf s teniskim umijećem Njegove Ekscelencije.

Iz tog dana s kraja srpnja posebno sam zapamtio izraz lica kada se trebao rukovati s Ivom na mreži. Pogledati ga u oči, čvrsto stisnuti ruku i odati priznanje za veličanstven meč koji je upravo odigrao. Nije se dogodilo. Roger je u grlu imao tri krumpira veličine kakve su tada – figurativno – bili Ivini testisi.

Bio je to kratak kontakt na mreži, možda jedna riječ iz kurtoazije i govor tijela koji je jasno sugerirao:

– Pustite me da čim prije nestanem s lica zemlje od sramote!

Jutros, kada je Roger trebao biti velik u potpuno šokantnom porazu od Millmana, opet sam vidio taj govor tijela. Vidio sam čovjeka koji možda nije rekao ni “svaka ti čast, sretno dalje”. Ili ako jest, provukao je to jedva, kroz zube. Pritisak u grudima ponovno je bio prejak…

Zaboga ljudi, Fedex je prvi put u karijeri na US Openu poražen od igrača izvan top 50. I tek drugi put (Robredo 2013.) u osmini finala nakon što je 2004. počeo haračiti Tourom…

Trebalo je to progutati, vremenskim uvjetima i ostalim problemima koji su ga morili unatoč. Pitanje je gdje su sada ti, ne krumpiri, već lubenice. Je li ih Roger uspio probaviti u ovih dvanaestak sati.

Moj osjećaj je da nije i neće. Ne bih se smatrao previše ludim ako sam jutros posljednji put u životu vidio Federera na Arthur Asheu. Ili bilo kojem igralištu Flushing Meadowsa.

Poraz od Millmana nije samo jedna od onih epskih slučajnosti, kakvom je duboko u sebi smatrao poraz od Karlovića prije deset godina na turniru kojeg je potom, baš u inat, osvojio dvaput zaredom i još ukupno pet puta!

Ne.

A znate zašto?

Alex Pantling/Getty Images

Jer, Roger je prvi put u karijeri – po vlastitom priznanju – na terenu imao problema s disanjem. Pretjerano se znojio, smetala ga je vlaga, htio je što prije nestati pred očima javnosti…

U godini u kojoj je ponovno propustio cijeli zemljaški dio sezone, a onda na ‘svojoj’ travi najprije dobio šakom u trbuh od Borne Ćorića, a potom i nogom u pleksus od Kevina Andersona usred Wimbledona…

Nekoliko puta već nam je javno rekao kako tenis više nije njegov totalni prioritet. Pokušava trofeje kombinirati sa provođenjem kvalitetnog vremena s obitelji, ali i očuvanjem tijela. Mnogi su mu zamjerili što je ponovno zaobišao crvenu prašinu i zabilježili mu to kao minus na šalabahteru za raspravu o najvećem svih vremena…

No, najveću cijenu preskakanja platio je upravo sam. Ono što je funkcioniralo savršeno godinu prije, sada više nije. Nedostajalo je čvrstih mečeva, izazova, guranja do krajnjih granica.

Tijelo se odmorilo, ali i previše opustilo. I možda prvi put u karijeri počinje mu slati nedvosmislene signale:

– Ne mogu više onako kako um želi!

S preporođenim Đokovićem, pet godina mlađim i već dugo prevrućim Nadalom te još nekolicinom gladnih povratnika u procesu – kakva mu je perspektiva za dodatne Grand Slam naslove? A to je još jedino što mu može biti važno…

Složit ćete se, nije neka. Serena će ovih dana vjerojatno dohvatiti svoj 24., nju će biti gotovo pa nemoguće prestići, ako mu je to ikada i bilo važno.

A je li njegov rekord (20 GS titula) ugrožen? Dok je Rafa (17) ovakav, svakako jest, no onaj o kojemu zaista treba brinuti jest Đoković (13), koji je apsolutno nezaustavljiv kada je u svom elementu.

Premjeravanje tko je najbolji ikada i tko će to biti ako baba postane muško ili njegov prijatelj Duško, ostavljam za druga vremena.

Ono što sa sigurnošću znam jest sljedeće – Roger je jutros izgubio od Johna Millmana. Istog onog kojeg je Đoković prije koji mjesec počistio s trave Queen’s Cluba.

Znak je to, a Deda mi je uvijek djelovao kao vrlo racionalan i odmjeren tip koji će znati pritisnuti kvaku jednom kada teniski Kosac pokuca na vrata. Elegancija je uvijek bila njegov forte, takav je bio njegov tenis, jedino takav može biti i njegov odlazak.

Kakvo god za sobom ostavio nasljeđe.

I zato, pripremite se za ono što bi uskoro moglo uslijediti. Bit će nam teško probaviti, ali bilo bi još teže gledati ga kako se koprca u borbi s onim kojega nitko nikada pobijedio nije…