Moćni smo, probudimo se i stvarajmo kao Vatreni

Vedran Ljubej 16. srp 20180:49 > 1:20
Srđan Stevanović/Getty Images

Sportklubov komentator i novinar osvrnuo se na teško prihvatljiv poraz od Francuske u finalu Svjetskog prvenstva i pritom došao do jednog optimističnog zaključka za cijelu državu.

Srđan Stevanović/Getty Images

Sada je 49 minuta nakon ponoći. Umor već počinje prevladavati, konačno. Čekao sam ga da napravi svoje, u nadi da neće to biti još jedna od onih noći kada ću se pokušavati umiriti količinom pročitanih, pregledanih i poslušanih gluposti u bespućima interneta.

A onda je kroz prozor ponovno počela odjekivati pjesma. Hvala vam, taman je prošlo desetak minuta da nisam pomislio na ono što se događalo danas. Rekordnih deset minuta…

Prije utakmice mislio sam da ću neuspjeh u finalu prihvatiti lakše nego u ranijim fazama, vjerujem da smo svi tako razmišljali. S nekolicinom prijatelja i poznanika nekoliko puta sam se ‘trijeznio’ tijekom tjedna, nije nam nikako bilo jasno da je nogometna reprezentacija Hrvatske – male, napaćene države iz anusa Europe – stvarno uspjela napraviti nešto tako važno, tako gordo.

Ali jest. I ne samo to – u finalu je ušla u žestok i junački fajt s favoriziranim protivnikom. Rijetko kad se dogodilo da je konačni svjetski prvak pokupio toliko antipatija kao današnji, no treba biti pošten prema Francuzima. Hrvatska je bila moćna.

I to je ta riječ, taj osjećaj kojeg sam cijelo predvečerje i cijelu noć tražio, prebirući po gomili različitih emocija.

Moć!

Igrala se 28. minuta, gubili smo 1:0 iako je Francuska u cijelom tom razdoblju dvaput prešla na našu polovicu igrališta i spojila možda tek desetak dodavanja.

Bez pretjerivanja!

Suđen je prekršaj na tridesetak minuta od vrata, u kadru su se našli Rakitić i Modrić. Kako jak kadar. Tada sam shvatio da neću moći prihvatiti takav rasplet. Poraz tih genijalaca, igračina koje su u nebesa diizali obični gledatelji i znalci diljem svijeta.

Bez pretjerivanja!

Stvarno jesu…

infogoal

Nisam bio spreman progutati da smo pokazali moć, da samo u finalu faking Svjetskog prvenstva za muda držali Francusku i da ćemo unatoč tome ostati praznih ruku. U utakmici svih utakmica, pred očima cijelog Globusa, ušli smo u kost, bez respekta i Deschampsova reakcijska strategija nije donijela kontrolu situacije…

Zbog toga sam, valjda, tako žestoko reagirao kada je Perišić konačno (!) odigrao jedan lažnjak od tisuću dosadašnjih prilika na SP-u i smjestio loptu u mrežu.

“Ne. Ovo se ne događa. Jesu li se ti dečki stvarno i četvrti put zaredom vratili nakon 0:1?!”

Jesu. I tu je predstava komotno mogla stati.

Zastori se spustiti, svjetla na pozornici ugasiti, dok glumci u spektakularnoj atmosferi sedmi put izlaze na bis i beskrajan pljesak auditorija…

Sve mi se, tada, posložilo u glavi.

Nogomet stvarno nije beznačajna stvar, ova utakmica nije samo utakmica. Nije uopće zanemarivo što se gotovo pa nikada u finalima Mundijala ne pojavljuju minijaturne države poput naše.

Baš zbog toga, ne bismo smjeli zaboraviti način na koji smo predstavljeni. I svijetu, ali i nama samima…

Shaun Botterill/Getty Images

Više nego ikada u povijesti, jedna naša sportska selekcija ponudila se kao savršena metafora i personifikacija karaktera našeg naroda. Gotovo otkad postojimo, suočeni smo samo s nedaćama, jedemo govna različite boje i teksture, ali postojanog smrada.

Pa opet nekako smo se uzdizali, uspinjali i kad je bilo jako teško. Uz izuzetak posljednjih desetak godina. U tom razdoblju nešto se dramatično promijenilo, puls našeg najvećeg ponosa – inata i prkosa – zabrinjavajuće je oslabio. 

Prestali smo izlaziti na ulice, uzimati stvari u svoje ruke, pustili smo da nas rijeka fecesa odnese predaleko…

Počeli smo bježati, odmahivati rukom i ponavljati najbolniji izraz kapitulacije:

“Ne možemo mi tu ništa”

Četiri puta na ovom prvenstvu, četiri puta zaredom, tako su mogli nastupiti i naši nogometaši.

Modrić je promašio penal za pobjedu u produžetku protiv Danske i cijeli šleper negativnih emocija odjednom se istovario na sve nas, a bili smo uvjereni i naše predstavnike u Rusiji.

“Opet će podbaciti. Opet neće uspjeti.”

No, protiv svih izgleda, noge su ostale čvrste, nisu se odrezale, glava je ostala sabrana, a Hrvatskoj specifičan inat nije dozvolio da zlo još jednom preuzme kontrolu.

* * *

Matthias Hangst/Getty Images

Teško mi je i dok ovo pišem, čak i kada u ovako ružnom porazu pronalazim smisao. Ali, bit će bolje ako svi skupa naučimo nešto iz ovog što nam se proteklih 30 dana događalo.

Ako mislite da su ti momci igrali za sebe i svoju slavu, a naše poistovjećivanje s njihovim uspjehom došlo je tek kao iskaz velikog problema modernog društva – usmjerenosti na smišljene distrakcije prljavo bogate elite…

…pokušajte malo zastati nad sljedećim:

Svaka emocija koju smo ovih dana dobili zbog uspjeha Perišića, Mandžukića, Modrića i ekipe zauvijek je postala dio nas.

Svaki preokret kojeg smo proživjeli, svaki povratak kojeg smo grlato proslavili, sada je upisan u formule koje tvore ono što jesmo kao ljudi. 

Sutra će već biti lakše, sljedeći dan dodatno…

Ali, novi red mramora u našem genomu nikad neće nestati, prenijet će se na sljedeću generaciju, a zatim i na onu iza nje.

Imamo u sebi snagu za neviđene stvari i zato pogledajte ovo sunce iznad našeg glavnog grada sa naslovne slike. Dok uživate u prizoru izlaska, nemojte zaboraviti – vrijeme je da raskrstimo sa svojim Şenturcima, popizdimo i uzmemo uzde u svoje ruke.

Nismo najbolji na svijetu, ali smo najzajebaniji i zato napravimo sebi i svojim potomcima bolje mjesto za život!

Put je utaban…