Dok traje zadnji lov, razmislimo o smislu reforme

Vedran Ljubej 6. tra 20183:36 > 3:41
Julian Finney/Getty Images

Danas počinju četvrtfinalni susreti Davis Cupa, a za većinu preostalih reprezentacija u ždrijebu to će vjerojatno biti posljednja godina u kojoj će pred domaćim gledateljima moći osvojiti Salataru. Za neke i zadnji susret pred domaćom publikom...

Sigurno već znate, pratite Sportklub i detaljno ste informirani o događajima iz svijeta tenisa… Gerard Pique predložio je, a ITF-u se jako svidjela ideja o novom formatu natjecanja. Dojma smo da će Opća skupština svjetske teniske federacije u kolovozu vjerojatno odobriti oblikovanje novog timskog natjecanja po kojemu će se reprezentacije samo jednom godišnje okupljati i to daleko od svojih navijača i domovina.

Na tom turniru sudjelovalo bi 18 reprezentacija, a isti bi bio održan na neutralnom terenu. Jasno je, tako se podilazi tenisačima iz vrha koje se u današnja vremena u Davis Cupu uglavnom pobrojava prstima jedne ruke. Većina igrača navodno je za ovu promjenu, među njima i Marin Čilić koji je čak otišao toliko daleko da je izjavio kako će 99% igrača biti za novi koncept!

Zeleno svjetlo dao je i Nadal, Federer je bio nešto oprezniji u reakciji, no postoje i druga mišljenja. Najglasniji u oponiranju su zasad – Francuzi, aktualni osvajači naslova!

Važan član njihova sastava, udarna igra u igri parova, Pierre-Hugues Herbert priznao je kako većina igrača iz drugih država ne razmišlja poput tenisača iz Francuske, koji izuzetno cijene tradiciju sadašnjeg natjecanja, što ne treba ni čuditi, s obzirom na njihovu uspješnost tijekom povijesti (10 naslova), ali i sjajnu podršku koju uvijek dobivaju od svojih navijača.

Herbert je u svojem izlaganju ponudio i jednu vrlo zanimljivu opservaciju:

“Ne čudim se da ITF ide u tom smjeru. Pa jedan Novak Đoković igrajući za reprezentaciju zaradi najviše 10-20 tisuća eura, pa što je to za njega? Može si priskrbiti trideset puta više novaca već na sljedećem ATP turniru! Međutim, moram reći da se mi ne slažemo s tim pravcem u kojem ide DC. Imamo sjajan sustav, fantastičnu atmosferu, pa 2017. protiv Srbije je 100% stadiona u Lilleu bilo obojeno u plavo i crveno! Gdje u tenisu to još možete doživjeti?!“, izrazio je zabrinutost Herbert.

Njegov kolega iz momčadi Lucas Pouille, 11. igrač svijeta koji je pobjedom u petom meču prošle sezone donio Salataru Trikolorima, otišao je i korak dalje i najavio bojkot novog natjecanja, ako zaista zaživi!

“Bit će to egzibicijski turnir, a ja ne želim predstavljati Francusku na egzibicijama. Uostalom, ne vidim smisao igranja turnira krajem studenog, pa to će uvelike narušiti pripreme većine igrača za sljedeću sezonu!”

Malo će ljudi pomisliti na samoozljeđivanje ako Pouille zaista odluči ne igrati u tom Svjetskom kupu ili kako će se već zvati, ali njegov primjer poslužit će kao putokaz. Moglo bi se, uostalom, dogoditi da ga slijede i ostali kolege iz reprezentacije pa i neke druge države. A koji je smisao cijele reforme ako će se na kraju sve svesti na situaciju kakvu imamo danas – natjecanje bez najboljih igrača.

Osim toga, Lucasov argument o opstruiranju priprema također je vrijedan pažnje i mnogi neće s oduševljenjem prihvatiti skraćeni odmor i remećenje plana treninga za novu sezonu. A ako će i postojati neka prisila za igranje ili barem nekakav oblik stimulacije ili “stimulacije”, ako me razumijete, opet će biti veliko pitanje u kakvoj formi će igrači dolaziti na taj turnir na samom kraju godine.

Pogledajte na što liči većina Toura na Mastersu u Parisu, na kojemu se gotovo već poslovično događaju iznenađujući rezultati i raspleti. U 2017. smo imali more kandidata za završni turnir u Londonu, samo nekolicina njih je bila u formi dostojnoj ambicija.

No, osim navedenih, javlja se i jedan drugi potencijalni problem, o kojemu se puno manje pisalo, a čini se da je itekako latentan. Naime, kao svojevrsni odgovor na inicijativu Pique-ITF, ATP je najavio da bi od 2020. godine moglo zaživjeti novo natjecanje.

Zapravo, bilo bi to oživljavanje nekadašnjeg Svjetskog momčadskog prvenstva, koje je ugašeno 2012. godine, a tradicionalno je igrano u Düsseldorfu. Sada bi se igralo u puno povoljnijem terminu, na samom početku godine, uvijek u Australiji! Igrači bi bili privučeni bogatim bodovnim fondom, neslužbeno se govori o čak 1000 bodova koji bi bili na stolu, što bi zaista bio primamljiv plijen!

“Mislim da nema šanse da će igrači moći nastupati i u Team Cupu i u novom Davis Cupu. Tako da nam predstoji velika utrka između ATP-a i ITF-a, a onaj tko prvi službeno predstavi novo natjecanje, odnijet će pobjedu među tenisačima”, izrazio je zanimljivo mišljenje Jamie Murray, sjajan igrač parova i brat Andya Murraya.

Što god budućnost donosila, činjenica je da ćemo danas i sljedeća dva dana u Varaždinu možda posljednji put u povijesti gledati hrvatsku tenisku reprezentaciju pred svojim gledateljima, na domaćem terenu. To ipak nije realan rasplet, Hrvatska je ogroman favorit za prolaz u polufinale, a tamo bi ponovno bila domaćin, neovisno o tome bi li joj protivnik bio SAD ili Belgija.

No, čini se da je promjena izvjesna – bit će ovo posljednja godina u kojoj naša talentom prekrcana momčad može doći do drugog Davis Cupa u povijesti i kao posljednji osvajač stavi pečat na to natjecanje ogromne tradicije, koje mnogi neće moći prežaliti zbog zaista specifičnog osjećaja koji nastup pred domaćom publikom izaziva kod gotovo sviju.

Uostalom, nije jedna karijera u opadanju naglo oživjela uslijed iznenadne navale emocija i pozitivne energije dobivene u simbiozi s krcatim, napaljenim, ponekad i bezobraznim gledalištem?! Sjetimo se samo niza Ivana Ljubičića iz nezaboravne 2005. godine. I onoga što je pod utjecajem tog uspjeha uslijedilo sljedeće godine.
A primjera je bilo još…

Ako ove godine Hrvatska zaista ode do kraja, a momčad za to apsolutno ima, Marin Čilić možda će promijeniti mišljenje koje je bez ikakvog ustezanja nedavno ponudio govoreći o bliskoj budućnosti reprezentativnih natjecanja u tenisu:

“Nedostajat će mečevi pred domaćom publikom, ali grad domaćin završnog turnira bit će poznat dovoljno unaprijed da bi se navijači mogli pripremiti za put na tu lokaciju kako bi mogli bodriti svoju državu!”

Uz jedan “mali” problemčić – hrvatski navijači često su imali problema nagovoriti se da izdvoje nekoliko stotina puta manje novaca za mečeve poput onih s Česima ili Čileancima u Poreču ili na sličnim mjestima. Možda bi ih Marin trebao pokušati zamisliti u dizanju kredita za putovanja na druge krajeve svijeta, vjerojatno u Aziju, gdje bi se ionako utopili u rijekama navijača iz bolje stojećih i mnogoljudnijih država.

Može li Marin zamisliti takvu sliku.
Možete li vi?