Karizma sjaji – veliki Andy Murray

Saša Ozmo 14. sij 201914:40
Getty Images/Jeff J Mitchell

Trening se privodi kraju pri najtoplijem dijelu dana u Melbourneu, nakon kratkog predaha na klupi idućih 20 minuta Andy Murray potpisuje autograme navijačima. Kada je napokon završio trening trčećim korakom stiže još jedan dječak koji nije ranije dobio svoj potpis.

Julian Finney, Getty Images

Škot spušta torbu, na već umornom licu pojavljuje se širok osmijeh. Fotografija i dječak odlazi sretan. Jedna od bezbroj sličnih situacija kojima sam prisustvovao tijekom prethodnih godina, i to kada kamere nisu uključene.

Jedan od velikana tenisa u suzama objavio je kako mora napustiti sport koji toliko voli. Andy je jedan od onih koji je igrao i pobjeđivao pod velikim bolovima, i ovoga puta učinio je što je mogao, ali kuk mu ne dozvoljava nastaviti dalje. Prethodno je ozlijedio i leđa tako da tijelo jednostavno više nije u stanju pratiti njegov zahtjevan stil igre.

Imao je tu nesreću igrati u eri s trojicom vjerojatno najboljih igrača svih vremena – Rogerom Federerom, Rafaelom Nadalom i Novakom Đokovićem. Ne samo da je igrao, nego je bio jedini koji je u kontinuitetu uspjevao im zaprijetiti, pa i pobjeđivati ih.

Mnogi su često postavljali pitanje postoji li ‘velika četvorka’, tj. je li Murray zaslužio naći se u društvu gore navedene trojice. Usprkos tome što se uvijek znalo tko je četvrti, Škot je bio toliko konstantan i na razini čitave karijere znatno iznad svih ostalih da je ‘Big Four’ sasvim točan termin, barem po mom skromnom mišljenju. Neka bude ‘Big 3+1’, ako baš želite… Ali razmišljam, sada kada je došao kraj, više nije niti toliko važno.

Chris Trotman/Getty Images

Ako ćemo u brojkama, može i tako. Murray je osvojio tri Grand Slam titule, igrao je još u osam GS finala (na svakom od četiri najveća turnira borio se za titulu), osvojio je 14 Masters titula u 21 finalu, pobijedio je i na završnom Mastersu 2016. godine, posjeduje dva olimpijska zlata u singlu i Davis Cup. I k tome još, uspio je sezonu završiti kao najbolji na svijetu. Ponavljam, sve to u eri s trojicom izvanzemaljaca – činjenica jest da su oni i Murrayja učinili boljim, ali je isto tako točno da bi igrač Andyjevih kvaliteta u nekoj drugoj eri osvojio mnogo više.

Teniski je živio u njihovoj sjeni, ali bio je onaj koji je najčešće iz te sjene uspjevao izići. I konstantno je bio tu – u četvrtfinalima, polufinalima i finalima – a često volim reći kako je upravo konstantnost najpodcjenjenija vrlina svih velikana. Stoga, njegova je karijera znatno bogatija od primjerice one Stana Wawrinke jer po svim parametrima, osim po GS trofejima učinio je mnogo više.

Barem jednako kao zbog titula, Murray će mi ostati u sjećanju po nekim karakterističnim potezima. Backhand passing iz punog trka, zatim ono njegovo namještanje na return na drugom servisu kada backhandom poput praćke čeka slabiju loptu koju će odmah ‘ubiti’, njegovi mahom neuspješni i ponekad blistavo uspješni pokušaji da forehand igra agresivnije u kontinuitetu. I nekoliko divnih voleja s istančanim osjećajem, u glavi su mi samo kao ‘flashevi’, ne mogu se prisjetiti točnih mečeva, ali njegove ‘ruke’ mnogi nisu dovoljno isticali u prvi plan.

Sport sam zavolio zato što je u meni budio razne emocije. Shodno tome, volim i igrače koji su emotivni, a Murray je upravo takav. Često su mu zamjerali što previše psuje, ali pobogu, morate to razumijeti ako ste se ikada bavili bilo kojim sportom na bilo kojoj razini. Posebno mi je bilo smiješno kada ubaci psovku između dva servisa, kao da umjesto udahne malo zraka…

Izvan terena za mene je Murray bio živi dokaz da je u današnjem svijetu ljudima forma često mnogo važnija od suštine. Neuredne kose i usporenog govora tijela, Andy zastaje dok govori, a za svoju boju glasa više puta je sam naglašavao kako je dosadna. Ali ono što je govorio bilo je sve samo ne dosadno.

Postoje sportaši koji ne vole sport kojim se bave u svojstvu obožavatelja, a Murray je bio i tenisač, i teniski analitičar, i teniski filozof – primjećivao je sitnice, rado ih podijelio s novinarima, otvoreno analizirao naredne protivnike i bio je taktičar bez premca. Sjećam se jedne priče svoje britanske kolegice – novinari iz tiskanih medijila zamolili su Andyja da poslije svake konferencije ostane još pet minuta i odgovara na njihova pitanja kako bi i oni imali nešto drugačije u odnosu na Internet izdanja. Pristao je bez pogovora.

Njegov suptilni smisao za humor često je izazivao osmjeh u konferencijskim dvoranama, a tko ga prati na društvenim mrežama zna kako Andy ‘ubode foru’ bez pogreške – i timing i način, ton, ima sve. Rječju, duhovit čovjek, ali to dugo nisu uspjeli shvatiti. Glasan je zagovornik boljeg položaja žena u sportu, nerijetko je ispravljao novinare kada bi iz rasprave o najvećima izuzeli dame, zalaže se za jednake nagradne fondove, a Amelie Mauresmo bila mu je i trener. Nakon njegove dirljive konferencije za medije oglasile su se brojne tenisačice ali i njegovi rivali.

https://www.instagram.com/p/BsDRrr1FxWD/

Ako malo prođete kroz te poruke i izjave, vidjet ćete kako tu nema traga kurtoaziji i da mahom PR stručnjaci nisu pisali objave kao što je uobičajeno u sličnim situacijama. Ne, svi su osjetili potrebu podijeliti neku dogodovštinu s Murrayjem, fotografiju, savjet koji im je dao, sjetili su se situacija iz mečeva ili neke šale. Kada vas tako istinski zavole u krajnje kompetitivnom okruženju, znajte da nešto radite ispravno.

Kraj se bliži ili je već stigao, a ukoliko meč s Robertom Bautistom Agutom uistinu ostane njegov posljednji čin, tada zaslužuje dugotrajne ovacije i suzu u oku. Bila je to čarobna večer na Melbourne Areni tijekom koje su navijači hranili Murrayja ljubavlju i energijom, a on je to pretvarao u sebi jedinstvenu fanatičnu borbenost. Nadoknadio je minus od dva seta protiv tvrdog i napornog suparnika koji nije sklon pogreškama, ali za više od toga nije imao snage.

Kod 1:5 u petom setu svi su spontano ustali sa sjedalica, počele su ovacije, i ptice su se dodatno uznemirile zbog buke, Andyjevoj majci oči su se napunile suzama, a dečko iz Dunblanea reket je podigao uvis stavljajući jasno svima do znanja koliko mu znači podrška. Pred posljednji gem pušten je AC/DC, po završetku meča Queen, Andyju je ostala knedla u grlu, glas mu je drhtao svo vrijeme dok je davao izjavu.

Oči, geste i riječi govore kako Murray želi nastaviti, ali realnost je nažalost drugačija. Činilo se kako u nekom imaginarnom vremenu prati video koji su mu snimile kolege, a koji je produbio i tako izražene emocije u gledalištu. Bila je privilegija gledati kako Andy odlazi u legendu na način kojim je igrao tijekom čitave karijere – do samoga kraja.

Mari će ostati u tenisu – kao komentator je blistao na prošlom Vimbldonu kombinacijom duhovitosti i jedinstvenih uvida, a kao trener bi sigurno bio uspešan. Koje god sledeće poglavlje da bude, šteta je što ono na terenu nije još potrajalo.

Endi, nedostajaćeš.