Wimbledon je poseban, jagode i šlag baš i nisu…

Clive Brunskill, Getty Images

Od svih poroka, trava je oduvijek bila moj omiljeni. Kao i sva ostala djeca iz velikog novozagrebačkog kvarta vrlo brzo sam se zakačio na travu.

Laurence Griffiths / Staff

Nogomet sam igrao na svakoj livadi u blizini moje zgrade i umislio sam si da će me uživanje trave daleko odvesti. I zaista, nešto kasnije počeo sam igrati i nešto ozbiljnije, u vrlo ozbiljnom klubu, uz ozbiljne ambicije. Jedino što je u tim ozbiljnim godinama bilo neozbiljno jest moje nogometno umijeće. I kasnije, kad sam pobjegao s terena, i dalje sam bio uporan u svom druženju s travom. Ovaj put daleko od ozbiljnih ambicija, u igri s prijateljima i s onima koji su osjećali jednaku želju i strast.

Nekako usporedno s nogometom počeo sam igrati i tenis. Moja druga ljubav bila je jednako strasna i jednako uporna, no na žalost travu ovdje nisam okusio sve do gotovo poznih godina kad sam na Otoku dobio prigodu uživati u njezinu društvu. S godinama, tenis nisam zanemario, ne samo profesionalno već ponekad i potrčim za nekom loptom. Ipak, puno ozbiljnije i dalje se družim s nogometom.

Malo po malo, stigao sam i do Wimbledona. Nekada davno mislio sam kako bi tu možda mogao zaigrati, sanjao sam o tome gledajući Lendla, McEnroea, Edberga i ostale, ali terenu sam se približio ipak s mikrofonom u ruci. I zaista, taj Wimbledon je nešto posebno, niti jedan turnir se ne može usporediti s ovim. Ovdje je sve drugačije, trava bolje miriši od zemlje i od betona. Ne možeš reći da Roland Garros i US Open nemaju tradiciju, ali što ovdje sve nema, Bog te neće…

Kako živim u Engleskoj, tako imam prigodu (sreću ili nesreću) okusiti kako izgleda i to zagrijavanje za najveći svjetski turnir. Svi govore o šetnjici po centru, kako nabaviti ulaznice, kako se uopće prijaviti za lutriju. Moj prijatelj je teniski trener i prije neki dan kaže kako je nekada radio s Andyjem Murrayjem, te da će preko njegove majke uspjeti doći do karte za jedan dan. Želi čovjek okusiti dio tog glamura, biti viđen. Ne zamjeram mu, tako je to ovdje, tako se šika.

Laurence Griffiths / Staff

Nekoliko je osnovnih postulata za klasičnog Wimbledonskog preseratora. Nekoliko lokalnih institucija se nikako ne može zaobići. U ovdašnjim krugovima gotovo svi viđeniji ‘hvatači magle’ kunu se u jagode sa šlagom i naravno šampanjac ili prosecco nakon toga. Famozne jagode i šlag su apsolutno uzaludno potrošen novac. Platiš skoro 15 eura za pet bezukusnih jagoda i nešto što Englezi zovu šlag, a izgleda kao bijela vodica. Ne znam kako to uopće opisati, pa se neću previše niti zamarati.

U svakom slučaju, nije dobro i nije ukusno kao ‘naše’ jagode i ‘naš’ šlag. Šampanjac, s druge strane je OK ako si dovoljno glup potrošiti pare na nešto što s druge strane ograde, u lokalnom dućanu stoji četiri puta manje. Ali, svaka budala ima svoje veselje, i ja sam kupio neke poklončiće koji će u ponedjeljak, 15. srpnja koštati nekoliko puta manje. Tako to ide, ne možeš ne ispasti glup, samom sebi ili nekom drugom.

Nije fora doći u Wimbledon i otići ‘drito’ na teren. Moraš najprije šetati okolo, tim više ako si neka velika faca i ako imaš propusnicu za neki od boljih VIP salona. Kažem ‘boljih’ jer nisu svi jednaki. Ako si ipak nešto lošije rangiran na ‘ATP ljestvici popularnosti’ onda te zapadne salon u kojem se nalaze prerano propali igrači, nekoliko puta bankrotirani biznismeni, sponzoruše koje su napravile krivu procjenu i ruski bogataši iz B selekcije.

Kažu kako se turnir primiče kraju i kad uđemo u drugi tjedan, uz najbolje igrače, prorijedi se i preseravanje na Wimbledonskim ulicama. Nemam pojma je li to zaista tako. Pričekat ću, pa ću vas obavijestiti o tome.