Sve je dobro dok se troši i dok se prodaju dresovi s najvećim zvijezdama. Nekad su to bili Jabbar i Magic, danas je to LeBron

Još mi je davnih dana moja pokojna baba znala reći: “Ajme ranko ti si skroz šenija”. Često mi je to govorila, a da bi stvar bila gora, često je i bila u pravu. Ponovno sam je se sjetio s onu stranu bare, i to na zapadnoj američkoj obali. Što mi bi da poznati teren engleskih nogometnih travnjaka zamijenim ovim čudnim sportovima, pa bilo to i barem na tjedan dana?

 Da ja sad ne ispadnem pretenciozan i da me ne optužite kako u maniri starog HRT kadra kukam bezveze, moram reći da nije sve bilo loše. Naprotiv, Kalifornija je nevjerojatan dio svijeta i da si mogu priuštiti sigurno bi tamo živio. “Nisi ti ni lud, ranko”; čujem odnekud. Tko ne bi htio živjeti u zemlji u kojoj vlada vječno kasno proljeće, gdje je svaka travka na svojem mjestu i gdje su ljudi nasmijani, srdačni i lijepi, posebno žene. Znam ja da bi vi htjeli da ja sad posebno opletem po ovom posljednjem, ali nije ranko veslo sis’o. Kad moja zakonita zaluta na ove stranice ranko bi mogao dobiti po tamburi.

No, da krenem redom. Prije par mjeseci kaže meni moj brat “Dođi ti iz Londona, malom i meni nije daleko iz Oregona, pa ćemo se lijepo zabaviti u Los Angelesu”. Njegove su ideje rijetko kad dobre, gotovo nikad odlične i često katastrofalne. No, i ćorava koka zrno ubode! Nakon inicijalnog dogovora preostalo mi je samo da upregnem sve moje “piarovske” vještine kako bi dragu ženicu uvjerio kako joj je bolje kod kuće s malim djetetom nego u toj odvratnoj, smogom zatrovanoj, prenapučenoj, dekadentnoj Kaliforniji. Još sam joj rekao da ova kiša koja ne prestaje padati čini dobro našem djetetu jer zrak je čist i svjež, a tko zna kakve bi boleštine mogao navući tamo. Također, dodao sam, “prema najnovijim istraživanjima raka kože ima najviše upravo u Kaliforniji i, ako netko treba na sebe preuzeti taj rizik, onda sam se ja voljan žrtvovati za obitelj”. Sav sam se potrgao ne bi li joj dokazao zašto je bolje da idem sam, a ona je nakon par sati rekla: “Svakakvih sam se budalaština od tebe naslušala, ali ovo je možda i najbolje do sada. Uzmi kofer i briši dok se ne predomislim!” Tako i bi.

Nije ovo putopis, pa vam neću objašnjavati što smo jeli i pili, te kako nam je grozno bilo na plažama dok sunce nemilice prži pa smo se morali mazati svakakvim faktorima. Još se i pogodilo da smo stigli za Thanksgiving iliti njihov “Dan zahvalnosti”, pa smo jeli i pečenu puricu s preljevom od brusnica. Tko uopće još jede puretinu, i to s brusnicama? A ako već mora biti puretina, pa gdje su onda uobičajeni prilozi? Kad sam pristojno dodao “kakva je to purica bez mlinaca” moj rođeni brat mi je rekao da sam lička seljačina i da ne znam dalje od janjetine i pola sa špekom. A neš’ ti Amerikanca? Do jučer mu je grah bila majka, a krumpir ćaća. Pogodile su me te grube riječi, ali sam se vrlo kratko ljutio jer sam spoznao da je to možda i istina, a i puretina se hladila. Dok sam se ja upoznavao s domaćim običajima došlo je vrijeme da se posvetimo i prvoj američkoj sportskoj izmišljotini zvanoj basketball ili kako mi kažemo – košarka.

Staples centar se nalazi u centru grada, koji je već sad ukrašen za Božić. I u Engleskoj su gradovi sve ranije načičkani ukrasima, a vjerojatno niti u Hrvatskoj nije drugačije. No, kao i sve drugo, tako je i ovdje Božić još naglašeniji i još važniji, sve s ciljem da ljudi i što više potroše. Utakmica između Lakersa i Jazza nije bila posebno zanimljiva, a Lebronu kao da se u prve dvije trećine nije igralo. Tek kad je voda doša do ušiju “kralj” je uzeo stvar u svoje ruke i riješio pitanje pobjednika. Pričao sam malo s domaćim ljudima i gotovo svi se slažu da čak i s Lebronom ne izgledaju uvjerljivo i kako su male šanse da ove sezone ostave neki dublji trag. No, koga to uopće i zanima. Sve je dobro dok se troši i dok se prodaju dresovi s njegovim prezimenom. Kao klinac navijao sam za Lakerse zbog Magica i Kareema i tako veliki klub vjerojatno mora imati neku ikonu kako bi i dalje bio prepoznatljiv. Sve u svemu, lijepo je to sve bilo u Staples centru, ali ništa novo i ne toliko drugačije.

Košarka k’o košarka, mala je razlika između europske i američke. Dobro je da sam najprije bio na Lakersima, a tek poslije na NFL utakmici. Da je bilo obratno, kulturološki šok bi bio prevelik i vjerojatno bi dobio upalu malog mozga. Kad smo već kod toga evo i jedan usputni savjet svima koji se pripremaju na put u Ameriku, kao lijek protiv ne samo upale malog mozga, već i svih ostalih upala. Kao prijelazno razdoblje, kako šok ne bi bio prevelik, mogli bi poslušati koji govor hrvatskih političara jer tu nema nekog velikog jaza između naših i američkih im kolega. Npr. hrvatska se predsjednica ne razlikuje puno od američkog predsjednika, a niti govori im ne zvuče drugačije. Ja sam u potpunosti omanuo s pripremom i upravo zato američki je nogomet za mene bio preveliki teret. Prvi šok doživite već na parkingu. Sport još nije službeno niti počeo, a cirkus je već tu. Na svim prilazima stadionu trešti muzika iz otvorenih automobila. Ima li nešto što više govori da ste u Americi od rock’n’rolla iz gepeka i hot doga koji se priprema na roštilju ispred njega. Također, ne radi se o dvoje/troje ljudi koji su odlučili roštiljati na parkingu, već gotovo svaki automobil ima otvoren prtljažnik iz kojega se dimi, a pokraj njega nekoliko sklopivih stolica i nezaobilazna ogromna kanta s pivama u ledu. Svi su sretni, nešto trkeljaju američki i svako malo se cerekaju. Zašto meni ne može biti tako dobro kao njima? Zašto ja nemam tako bijele zube? Možda bih se i više smijao da nemam tamnu plombu u svakom drugom zubu.

Ušli smo na stadion Chargersa, koji nije velik. Mislim da je ovo najmanji stadion u NFL-u, ali zgodan je i pregledan. Na ovom zdanju koje može primiti, za američke uvjete pišljivih 25 tisuća, i LA Galaxy igra svoje utakmice u sjevernoameričkoj nogometnoj ligi. Ono što odmah morate primjetiti jest da je u svakom trenutku jednak broj ljudi na tribinama i u okolnim lokalima. Sam sportski događaj očigledno je nezanimljiv bez svih popratnih stvari. Tako je to tamo, ne ide ništa bez da se nešto pojede i popije. Reći ćete; pa tako je i kod nas. Da, u pravu ste, ali kod nas se jede i pije prije i poslije utakmice ili na poluvremenu, a ovdje se to događa stalno i u neviđenim količinama. Što se američkog nogometa tiče nisam baš potpuni tutlek, volio sam pogledati pokoju utakmicu, ali daleko sam od vrsnog poznavatelja. S druge strane, moj nećak zna sve i mislim predložiti Ivkoviću i Buliću da im bude dopisnik s mjesta događaja. Mali je zajeban lik i teško se s njim boriti. A i nije baš niti “mali”. Lički list rijetko kad padne daleko od stabla, pa iako je na drugom kontinentu ovaj novopečeni punoljetnik već je izrastao do pristojnih metar devedeset a “dete” još raste. Kako bi Ćiro rekao “ja si utvaram” da ponešto znam o ovom sportu, ali tek sad vidim da je moje znanje zapelo na slabašnom “ponešto”. Moj se nećak prihvatio nezahvalna posla da me pobliže upozna s tim oklopnjacima na terenu. I tako on meni objašnjava tko je glavni i što je čija zadaća. Još bih ja i nešto pohvatao od toga da me svakih pet minuta ne diže netko tko izlazi iz reda i vraća se s kobasicama, hamburgerima, pivama… Pa ljudi, je li moguće u miru pogledati utakmicu barem pet minuta?!? Uvodno se ništa ne događa, ali onda, nelez’ vraže eto problema. Neki lik je otrčao s tom jajastom loptom do kraja terena što je među ovdašnjom rajom izazvalo nevjerojatno veselje. Sav sam se stres’o i skoro zaleg’o kad je odjednom okinuo i top. Istrčale i mažoretkinje i počele slaviti. Kaže nećak da to nisu mažoretkinje nego “čir-lidersice”. Mislim si ja u sebi, dobit ću i infarkt i čir nastave li mrdati atributima tu ispred nas. Na sreću, ta gungula nije predugo trajala i vratilo se sve na početak. I tako to do slijedećeg topa i slijedećeg čira. Sve začinjeno redom hot doga, pive i sokića. Što da vam kažem, nije lako isdržati ovaj američki ritam, pa niti sport ne može proći bez ića i pića.

Mogao bih ja sad vama napisati traktat o tih tjedan dana u Kaliforniji i kako je to tamo grozno bilo i zašto malo tko može gledati te njihove sportove. Moram reći da je zaista to jedna živa muka. Jedan moj stariji kolega kad se vratio iz Australije, tamo još početkom devedesetih, kad sam ga pitao kako mu je bilo rekao je savjetodavno: “Nikome to ne bi’ poželio”. E, pa otići ću korak dalje i unatoč svim problemima, ja bih se ponovno žrtvovao. Ako netko treba riskirati rak kože ili bolest pluća od lokalnog smoga, bolje da sam to ja nego netko drugi iz moje obitelji. Ja sam altruist po prirodi.