Neven Cvijanović

25.03.2020 | 08.20

Dinamova kriza...kao da nikad nije niti prestala

Pročitajte najnoviju kolumnu našeg Nevena Cvijanovića koji se prisjetio dana kada je s Modrićem, Mandžom i Dinamovcima putovao na megdan Ajaxu.

Navijači ispred Maksimira

sportklub

Navijači ispred Maksimira

Čitam na našem portalu kako Dinamo reže plaće igračima i zaposlenicima kluba u svrhu štednje u ova krizna vremena. Podsjetilo me to na vremena kad sam bio glasnogovornik Dinama prije trinaest, četrnaest godina, također u krizno doba i u neko drugo kresanje plaća. Je li moguće da je već toliko godina prošlo?

Tad su u klubu bili Modrić, Eduardo, Ćorluka, Vukojević, Mandžukić… Kakva sjajna ekipa, sve igrači koji će kasnije biti nositelji igre u svojim klubovima. Sve sam ih dočekao u Maksimiru i ispratio kad su otišli u velike europske momčadi. Ta vremena pamtim i po prvim (neuspješnim) pokušajima proboja u Ligu prvaka, ali i po nekim sjajnim trenucima, poput pobjede protiv Ajaxa u pretkolu Kupa Uefa, kad smo izgubili prvu utakmicu u Zagrebu 1:0, pa onda, nakon produžetaka slavili u Amsterdamu s 3:2. Običaj je da kolege iz klubova ugoste kolege s druge strane te ih upoznaju s poslom na gostujućem stadionu. Sjećam se kako sam kolegici iz Ajaxa pokazivao stadion u prvoj utakmici. Na maksimirskom smo ruglu, posebno za tu utakmicu, obnovili tunel. Bio sam ponosan što, nakon tih kozmetičkih dotjerivanja, izgleda donekle pristojno i što igrači ne izlaze na teren kroz lokve vode dok sa zidova otpada žbuka.

Nakon što su nas nadigrali u prvoj utakmici, ona (ne sjećam se više kako se zove) je meni pokazivala Amsterdam Arenu. Izgubili smo prvu utakmicu i taj je dvoboj trebala biti puka formalnost. Mlada Dinamova ekipa u njihovim je očima išla na klanje. Vodila me je ta, danas bezimena kolegica, hodnicima prekrasne Amsterdam Arene i osjećao sam se posrano prisjećajući se kako sam dva tjedna ranije bio ponosan na obnovljeni tunel maksimirske ‘ljepotice’. Kao da sam izišao iz Kovačićeva ‘U registraturi’, Ivica Kičmanović koji dolazi u veliki grad sa svojim malim zavežljajem za kojega misli da je sve najbolje što na svijetu postoji. Poslije sam shvatio: ‘Jebiga, ne možemo se s velikima natjecati u bogatstvu, ali znamo igrati nogomet, pa nek se onda oni malo srame.’

Ne znam zašto se često sjetim baš te utakmice, iako sam i prije, a i poslije bio na stotinu stadiona u većim i značajnijim prigodama. Sjećam se tih dana i po druženju s poznatim bjeguncem od hrvatskog pravosuđa. Danas je popularno pljuvati po Zdravku Mamiću. Odjednom mu više nitko nikada nije bio prijatelj. Niti tada nisam mislio, a niti danas ne mislim da je svetac, naprotiv. Definitivno je kompleksan lik koji ima sjajan nos za posao, ali zasigurno nije kriv za sve loše što se dogodilo u hrvatskom nogometu. Na žalost, taj sjajan nos prvenstveno mu služi da donese pare sebi, a rijetko kad klubu kojega je prisvojio ili nekome drugome. No, kao što Biblija kaže: ‘Tko je bez grijeha neka baci kamen prvi!’.

Svi mi novce želimo najprije u svojem džepu. Ne znam ima li danas takvih ‘hlebinaca’ koji misle da Zdravko i dalje ne upravlja klubom!? Poznavajući likove koji se vrte oko Maksimira, možda je i bolje da je tako. Sjećam se jednog detalja s te amsterdamske ture. Na putu od hotela prema stadionu igrači su se komešali u autobusu. Neki su slušali glazbu, neki su pričali, nabacivali se s nečim, zadirkivali jedan drugoga… Uobičajena atmosfera kad imate toliko mladih ljudi na jednom mjestu. Posebno opuštena, s obzirom da smo izgubili prvu utakmicu kod kuće, pa je malo tko vjerovao da možemo nešto napraviti u gostima, dodatno zbog činjenice da igramo u Amsterdamu. Dečki su se zezali u posljednjim redovima autobusa, a onda se Zdravko podigao i zagrmio: ‘Dosta je toga, prestanite!’. Održao im je govor da vjeruju u sebe i da se koncentriraju na utakmicu. Ne sjećam se više što im je točno rekao, ali osjetilo se kako se atmosfera u autobusu mijenja. Znamo što se dogodilo kasnije nakon jednog Modrićeva i dva Mandžina gola.

Otišao sam, odplutao sam negdje daleko od osnovne teme, od Dinamova rezanja plaće i krize, odnosno stalnih kriza u Dinamu. Lijepo je, ali i teško bilo živjeti u toj sredini, s tim sveprisutnim Zdravkom, koji je bio nekad korektan i poslovan, prisan i uviđavan, a nekad odbojan, nepristupačan, grabežljiv i nerazuman. Pa onda i sva ta svita dupelizaca, sitnih poslušnika. U svakom slučaju, u Dinamu je uvijek kriza i tamo nitko nikada nije zadovoljan. Što si bliže oltaru, to je sve gore. Oltar je u ovom slučaju fizički daleko, ali i dalje sveprisutan.

Komentari (0)

Komentar je uspješno poslan.

Slanje komentara nije uspjelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

* Sva polja su obavezna

Balkanska kuhinja

Balkanska kuhinja

Balkanska kuhinja

Možda sam bio preblizu slici koju sam gledao, pa nisam vidio sve detalje. Možda ih niti nisam htio vidjeti, a možda je i bolje da ih ne vidim. Na žalost, ili na sreću, udaljio sam se dovoljno daleko. Teško se riješiti starih navika.

Politika može postaviti samo novog 'Mamića'

Politika može postaviti samo novog 'Mamića'

Politika može postaviti samo novog 'Mamića'

Ovo je Balkan i tu važe posebna pravila, kao na Divljem zapadu. “Stranče, ovdje te zakon ne štiti!”
Loading...