Al Bello/Getty Images
Goran Stojanović 02.10.2018 | 15:49

Uživajmo u starom Davis Cupu dok još možemo!

Komentatorska legenda Sportkluba ponudila je svoje viđenje jedne od najvećih promjena koje je povijest tenisa ikada zabilježila. To je štivo koje se ne propušta...

Novac je ključ koji otvara sva vrata. Otvorio je i vrata novog, potpuno redizajniranog formata Davis Cupa koji stupa na snagu od iduće godine...

Davis Cup, najstarije i najprestižnije momčadsko ili reprezentativno tenisko natjecanje na svijetu.
Tradicija duga 118 godina, s ovogodišnjim finalem u studenome između Francuske i Hrvatske u Lilleu u velikoj mjeri odlazi u ''ropotarnicu povijesti''. Koliko ste samo često puta čuli tu frazu, ali, što je, zapravo, ropotarnica?

Definicija kaže: ''prostorija u kojoj se ostavljaju manje potrebne ili nepotrebne stvari''.

Je li nam dosadašnji format Davis Cupa uistinu manje potreban ili nepotreban? I hoće li nam ovaj novi ponuditi dovoljno, ili barem nešto, išta, kako bismo lakše zaboravili na sve gušte u kojima smo uživali prateći Davis Cup svih ovih godina, te lakše prihvatili promjene koje će se dogoditi već od iduće sezone?

Da, pitanja su retorička, uvijek stoji ono ''ostaje nam za vidjeti'', ali ja sam prilično siguran da već sad znam odgovor na njih... Već iz samog uvoda vjerojatno vam je jasno da će ovo biti tekst jednog romantičara i tradicionalista, kako u životu, tako i u sportu, ili, konkretno, tenisu.

Pitao me moj šef mogu li napisati nešto o novom Davis Cupu, ''o dobrim i lošim stvarima''. Rekoh mu da ne mogu, jer u cijeloj toj priči ne vidim ništa dobro. ''Onda napiši ono što je po tebi loše'', mudro je zaključio. Evo, napisat ću...

''Lakše je razbiti atom nego predrasude'', izrekao je Albert Einstein. Svatko od nas ima svoje predrasude koje nerijetko nisu dobre jer ''donosimo mišljenje ili sud prije iskustva''.

Istina je da nemamo još nikakvog iskustva s tim novim dizajnom Davis Cupa. Moramo mu dati šansu, sada ionako više nema natrag. U međuvremenu, što nam ostaje? Prebiranje po uspomenama i sjećanjima na dosadašnji format tog fenomenalnog natjecanja od kojeg će ubuduće praktički ostati samo ime, ako i to...

Priča je već dobro poznata i prožvakana. Ipak, reda radi, u najkraćim crtama, podsjetnik. ITF (Međunarodna teniska federacija) je na godišnjoj skupštini u Orlandu u kolovozu izglasao novi format Davis Cupa, natjecanja kojim upravlja, sa 71% glasova ''za''. Moram priznati da se nisam previše potrudio saznati ili istražiti strukturu tog glasačkog tijela, štura informacija kaže da glasuju delegati članica ITF-a. Uostalom, nije ni važno. Izglasano je i to je to.

Siguran sam da već znate da će se, kada je u pitanju Svjetska skupina, umjesto dosadašnjeg formata održati završni turnir na kraju sezone u studenome, na kojem će nastupiti 18 reprezentacija. Izravno polufinalisti iz prijašnje sezone, zatim 12 reprezentacija koje će to izboriti u kvalifikacijskim susretima koji će se igrati u veljači (ajde, barem tu će se zadržati format s domaćinom i gostom), te još dvije reprezentacije s pozivnicom.

Umjesto dosadašnje prakse s četiri pojedinačna meča i jednim u igri parova koji odlučuju pobjednika u susretu dviju reprezentacija, te svim ''živim mečevima'' u tri osvojena seta, igrat će se dva singla i parovi, sve na dva dobivena seta. Sve u svemu, jako puno promjena. Ono što već sada znamo jest da će domaćin tog finalnog turnira s 18 reprezentacija u prve dvije godine ''novog Davis Cupa'' biti Madrid, te da će Hrvatska kao ovogodišnji sudionik polufinala (u međuveremenu je ušla i u finale) imati izravni nastup iduće godine u madridskoj ''Čarobnoj kutiji'' (La Caja Magica)...

Što je prouzrokovalo sve ove promjene? Odgovor je tako jednostavan - novac! Iako će s vrha ITF-a, ali i mnogi zagovornici novog sustava među samim igračima, kao ključni argument ponuditi ''neodrživost dosadašenjeg formata zbog zgusnutog ili prenapornog kalendara natjecanja i čestog izostanka najboljih igrača u istom''. Napisat ću kasnije ponešto i o tome.

Uglavnom, grupacija Kosmos, koju je osnovao Barcelonin stoper i dugogodišnji španjolski nogometni reprezentativac Gerard Pique, uz pomoć fondova iz Japana i Kine, ponudila je ITF-u ugovor na 25 godina vrijedan tri milijarde dolara koji se odnosi na transformaciju Davis Cupa i novi format ''koji bi bio primamljiviji sponzorima i TV-kućama koje prenose natjecanje''.

Možda ćete reći, tko bi lud odbio toliku lovu? Međutim, jedna rečenica koju je izgovorio David Haggerty, predsjednik ITF-a, zapravo će (raz)otkriti puno toga: '

'Novac koji ćemo zaraditi suradnjom s grupacijom Kosmos omogućit će dugogodišnju financijsku stabilnost federacije''.

Zapravo, ja o biznisu ne znam ništa u praktičnom smislu i tko sam ja da sad tu gunđam zbog novog formata, ako je on isplativiji i održiviji ITF-u i nacionalnim teniskim savezima i, naposlijetku, samim igračima? Što se njih tiče, mogu primijetiti, koliko sam čuo i pročitao, da su, u najmanju ruku, prilično podijeljeni, iako imam snažan dojam da je većina samih protagonista, onih koji igraju Davis Cup na najvišoj razini tog natjecanja, protiv. Od najvećih faca, poznato je da su Rafael Nadal i Novak Đoković za, a Roger Federer protiv. U javnosti je, pak, predstavljeno da su najglasniji oponenti, što se samih saveza tiče, bili oni iz Australije, Njemačke i Velike Britanije. Što je, pogotovo za ove potonje, i više nego očekivano...

wimbledon

Clive Brunskill/Getty Images

Britanci su barem poznati kao narod koji jako drži do tradicije. Možete li zamisliti da, recimo, iz ureda Wimbledona, jednog dana emitiraju, otprilike, ovakvo priopćenje:

''U suradnji s ITF-om, odlučili smo da će od ove godine na našem turniru nastupiti po 16 igrača i igračica koji će se natjecati raspoređeni u 4 skupine, a pobjednici skupina će se plasirati u polufinale. Mečevi će se igrati na dva osvojena seta, s tie-breakom u odlučujućem setu. Isto tako, od ove godine ukidamo pravilo obvezne bijele sportske opreme za igrače i igračice''...

Naravno da ne možete. Englezi bi vjerojatno radije ugasili Wimbledon nego napravili išta od spomenutog. Godinama su se odupirali i izgradnji krova na središnjem terenu (inače, od iduće godine će u funkciji biti i krov na terenu broj 1), da bi na kraju ipak popustili pod pritiskom TV-kuća,ali to je bio i njihov maksimum po pitanju odstupanja od tradicije...

No, pustimo Wimbledon. Možete reći, to je jedno, a Davis Cup je drugo. Iako su mnogi teniski fanovi najveću poveznicu između ta dva natjecanja vidjeli upravo u dugovječnosti i održavanju tradicije. Vratimo se najvažnijim akterima Davis Cupa, onima koji ga igraju. Uzelo bi mi previše prostora kada bih pokušao detaljnom analizom dokazati da su, recimo, u zadnjih 10, 20 ili 30 godina, da ne idem u daljnju povijest, svi igrači, od onih najboljih, iz samog vrha svjetskog tenisa, pa naniže, u prosjeku češće igrali Davis Cup nego ga preskakali. Naglašavam, u prosjeku! Jasno je da su, pojedinačno gledano, neki igrali uvijek ili gotovo uvijek (osim u slučaju ozljede ili bolesti), neki često ili relativno često, a neki tek povremeno.

''Kada bi im se uklopilo u raspored turnira".

Što je i normalno. Nisu svi isti i nemaju svi iste prioritete i poimanje igranja za reprezentaciju u Davis Cupu. Tenisača koji je svojom kvalitetom zaslužio nastup u reprezentaciji, a da nikad nije zaigrao u Davis Cupu, jednostavno nema. Takav ili takvi ne postoje.

Oni najbolji, ne samo da su igrali, zapravo i češće nego što je možda percepcija u javnosti, nego su ga i osvojili. Neki, poput Rafaela Nadala, i više puta. Nadal je igrao i ove godine, igrao bi i u polufinalu da ga nije zaustavila ozljeda. Federer i Wawrinka vodili su Švicarsku do trijumfa 2014. godine, Đoković Srbiju 2010., Murray Veliku Britaniju 2015. godine, Del Potro Argentinu godinu potom.

Juan Martin Del Potro

Matthew Stockman, Getty Images Sport

Juan Martin Del Potro

Kada je u Areni Zagreb u, kako se pokazalo, ključnom meču finala okrenuo dva seta zaostatka protiv Marina Čilića, koji će novu priliku za trijumf s Hrvatskom u ovome natjecanju tražiti krajem studenog u Lilleu. Jedan Roger Federer je godinama slovio kao primjer tenisača koji vrlo selektivno igra Davis Cup. Čovjek koji je u karijeri odigrao 27 Davis Cup susreta, odnosno 70 mečeva!

O našima da i ne govorim. Ne samo ovim dečkima koji su nas i ove godine doveli do finala. Goran Ivanišević, koji je godinama nosio hrvatsku Davis Cup momčad na svojim leđima, kratko i kao izbornik, u puno težim vremenima nego danas jer tada nije bilo tolike širine u sastavu, neko vrijeme je izostajao, ali ne zato što mu se nije dalo, ili ''što mu se nije uklapalo u raspored turnira'', već zbog sukoba s tadašnjim predsjednikom saveza. Ivo Karlović je iz sličnih razloga, zbog neslaganja sa savezom, znao biti izvan sastava.

Mate Pavić nedavno se vratio u momčad u kojoj ga dulje vrijeme nije bilo zbog određenih nesuglasica sa Željkom Krajanom. S izbornikom je ''kratki spoj'' imao i Borna Ćorić, ali to je, srećom, trajalo vrlo kratko. Ako izuzmemo te slučajeve, svi, ama baš svi, nema potrebe da ih pojedinačno nabrajam, su se odazivali, i to sa zadovoljstvom. Jer im je bio gušt igrati za Hrvatsku u Davis Cupu i formatu kakvog smo dosad poznavali.

Da ne govorim da su se Ivan Ljubičić i Ivo Karlović jednokratno vraćali u reprezentaciju nakon što su se od nje već oprostili, a Goran Ivanišević čak i gotovo godinu i pol dana nakon završetka karijere, jer se ukazivala potreba.

I nije samo s hrvatskim tenisačima takav slučaj, već i s mnogim drugima. Jedan Mike Bryan, koji uz svog brata blizanca Boba čini najbolji svjetski par svih vremena, nedavno se odazvao pozivu američkog izbornika i vratio se u momčad za polufinalno gostovanje kod Hrvatske u Zadru. On i Ryan Harrison pobijedili su Ivana Dodiga i Matu Pavića nakon 4 sata i 43 minute igre u tie-breaku petog seta.

''Nikada nisam igrao takav meč. To su mečevi koje pamtiš kad završiš karijeru'', rekao je legendarni 40-godišnji Amerikanac, ponesen emocijama i itekako svjestan da je samo u Davis Cupu, ovakvom kakav je bio dosad, mogao doživjeti takav ambijent i takvo iskustvo.

(Photo by Srdjan Stevanovic/Getty Images)

U tom kontekstu, bilo bi u najmanju ruku nepravedno ne spomenuti i Bornu Ćorića, koji je vrlo slično kao Mike Bryan govorio nakon što je u tom istom susretu u Zadru protiv Amerikanaca svladao Francesa Tiafoea u pet setova u odlučujućem, petom meču.

"Bilo je i većih pobjeda, ali osjećaj nakon ove pobjede se ne može mjeriti s niti jednim drugim. Onaj osjećaj kada je cijela nacija iza tebe, kad vidiš koliko to ljudima znači'', zborio je naš mladi tenisač.

Meč je trajao 4 sata i 6 minuta. Gledao sam i drhtao pred TV ekranom, nisam propustio niti jednu sekundu. I onda kada je sve završilo, sjetio sam se onih koji su govorili kako su mečevi u Davis Cupu na tri dobivena seta predugački, ''jer ljudi nemaju koncentraciju tako dugo gledati tenis''.

Imaju, itekako imaju, ako vole tenis i ako vole ozračje Davis Cupa. Baš onakvo kakvo je bilo tog fantastičnog vikenda u Zadru. Osobno ću rijetko kada pogledati meč dulji od četiri sata doslovno od prvog do zadnjeg poena, osim one koje komentiram na Sportklubu. Ali, taj Ćorićev protiv Tiafoea sam gledao baš tako. I upravo o tome je Borna i govorio, ''kada vidiš koliko to ljudima znači''.

Po tome je dosadašnji Davis Cup bio posebno dopadljiv, uzbudljiv, jedinstven, romantičan. I to je ono što su nam sada uzeli. Francuska tenisačica Alize Cornet je to brutalno opisala:

''Ubili su Davis Cup".

Prema tome, možemo se složiti da su teniski dužnosnici, oni koji odlučuju, s radošću prigrlili novi format Davis Cupa, kao i dio igrača. A što je s nama, teniskim fanovima i navijačima? Neću baš reći da smo sasvim nebitni, ali jasno je da smo najmanje bitni.

Malo sam čitao na stranim forumima i spoznao da već sada, iako novi format Davis Cupa još nije ni zaživio, velika većina ljubitelja tenisa žali za starim, koji je bio prava dragocjenost. Isto tako, svi teniski fanovi s kojima sam razgovarao, baš svi su nesretni zbog ove promjene.

Julian Finney/Getty Images

Velikih, epskih teniskih mečeva je bilo i bit će i dalje i u Davis Cupu i još više izvan njega, ali atmosfera domaćeg i gostujućeg terena i publike koja je samo u ovom natjecanju (naravno, pišem o muškom tenisu) imala priliku biti i bila je baš prava domaćinska ili gostujuća, toga više neće biti. Barem ne na tom završnom turniru, osim u slučaju domaće reprezentacije. A od sljedeće godine na završnom turniru u Madridu imat ćemo jednog domaćina i 17 gostujućih reprezentacija. Dolari će se možda zaraditi, ali teniska publika je na gubitku. Barem ja to tako vidim.

Stoga, ljudi, uživajte u ovome što nam je još ostalo. Ostao nam je još samo taj jedan, zadnji finale po starom formatu. Mi imamo tu sreću da će u njemu participarati Hrvatska. U Lilleu protiv Francuske, od 23. do 25. studenog, pod krovom stadiona Pierre Mauroy, na zemljanoj podlozi. Francuzi su u recentnom razdoblju već dvaput organizirali finalne susrete na tom stadionu.

Prije četiri godine su izgubili od Švicarske, a tada je meč između Federera i Gasqueta gledalo 27.448 gledatelja, što je i rekord za bilo koji teniski meč u povijesti. Lani su, pak, u finalu u Lilleu svladali Belgiju i protiv Hrvatske brane titulu pobjednika.

Kapacitet stadiona ovoga puta će biti 26.429 mjesta. Budite sigurni da će tribine opet, kao i u prethodna dva navrata, biti krcate i da će ambijent biti veličanstven. Ako se već moramo oprostiti od Davis Cupa kakvog poznajemo i kakvog ćemo se, siguran sam, sa sjetom sjećati, teško je zamisliti bolju i ljepšu pozornicu od ove...

Komentari (0)

Komentar je uspješno poslan.

Slanje komentara nije uspjelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

* Sva polja su obavezna

Malo fali, još samo jedan bod i eto nam Davis Cupa

Malo fali, još samo jedan bod i eto nam Davis Cupa

Tako malo, a zapravo tako puno nas još dijeli do slavlja. Hrvatska je, rekao bih očekivano, povela protiv Argentine 2-1 u finalu Davis Cupa u Areni Zagreb nakon pobjede Marina Čilića i Ivana Dodiga u subotnjoj igri parova protiv Juana Martina del Potra i Leonarda Mayera 7-6(2), 7-6(4), 6-3...

Hrvatska ili Argentina, pitanje je sad!

Hrvatska ili Argentina, pitanje je sad!

Odbrojavanje za finale Davis Cupa u Areni Zagreb između Hrvatske i Argentine je počelo već odavno, zapravo još u rujnu, kada je Hrvatska u polufinalu u Zadru pobijedila Francusku, dok su Argentinci u Glasgowu zaustavili branitelja naslova Veliku Britaniju.
Loading...