Zaboravljena umetnost poludistance

Blejk, nije da ti brojim, ali promašio si četiri bacanja za redom 🙂

Nisam fan pričanja o godinama jer smatram da si zaista \”mlad koliko se osećaš\”, ali recimo da sam dovoljno mator da mogu da vam prilično verodostojno prepričam prethodnu pobedu Zvezde kod kuće u Evroligi.
Najveći utisak sa meča protiv Ritasa nije pobeda, naravno da je važna, ali bio je povratak jedne pomalo izgubljene umetnosti u magičnu igru pod obručima: igru sa poludistance! Naskok i šut ili jedna finta i rešavanje, po mom skromnnom mišljenju nešto najlepše i najfundamentalnije što košarka može da pruži.
Mnogi koji prate ovaj sport verovatno neće znati da je trojka uvedena krajem sedamdesetih, a potpuno prihvaćena tek početkom osamdesetih. Do tada, mečevi su se redovno završavali rezultatom 52-49 i slično. Bilo je još gore dok 1954. nije uvedeno 24 sekunde za napad. Pre rata, neretko su viđani i skorovi od 19-17!
Sada, košarka je postala igra iksova i oksova. Čak i prosečan fan zna da vam objasni pik end rol i razliku između zone i odbrane \”čovek na čoveka\”. Ono čega su se Slavnić, Dalipagić i Kićanović igrali postala je bukvalno mašinerija, igru koju igraju fizički \”frikovi\” kao što je Lebron Džejms. I što je još gore, za njega, koji već ima prednost i pre nego što utakmica počne, pravila bukvalno ne postoje. Dupla, koraci, faul u napadu? Bože sačuvaj!
Nije sad baš da nema nijednog \”fosila\” koji se ne bavi ovom zaboravljenom umetnošću. Naravno, pričamo o Timiju Dankanu, koji je prosto nezaustavljiv čak i sa svojih (bar tako kažu) skoro 40 godina. Ume i Kobi s vremena na vreme da se pozabavi delom parketa između perimetra i posta, ali previše retko. Ili se ide na trojka ili se ide na ulaz i to po mogućstvu da zakucate nekome u facu.
Da skratimo priču, ozbiljno je počelo da me nervira to što se košarka pretvara u robotizovanu, pomalo dosadnu i repetitivnu sekvencu u kojoj na prvom mestu mora da bude Blejk Grifin, a šampion mora da bude Lebron Džejms. To nije košarka. Zato me je oduševilo ono što su radili i Zvezda i Ljetuvos u petak uveče i, ipak, možda košarka, bar u Evropi, još nije umrla?
A što je najbolje, videli smo da igrom sa poludistance čak može i da se pobedi! Kakvo otkrovenje, ej! Zvezda je imala očajne trojke, ali zato šut za dva poena skoro 70% i slavila sa 11 razlike. Dok je Jaka Blažič širio energiju celim Pionirom u vidu evroligaškog cunamija, Blejk Šilb je sistematski rešavao svaki napad jedan na jedan sa poludistance i izgledalo je kao da to bukvalno može svaki put. A zamislite još da je pogodio ona četiri bacanja? Stvarno, Blejk, nije da ti brojim, ali… 🙂
I pred kraj meča, moj kolega Darko, koji konačno nije morao da komentariše, već je mogao da navija zajedno sa nama pored terena, u jednom trenutku je rekao \”Seibutis ne promašuje sa poludistance. Trojku može da promaši, ali sa poludistance nikad\”. I naravno, Seibutis je promašio sa poludistance u sledećem napadu. Zato su i izgubili.
Samo ih ti maleriši, Dare! 🙂